Novi Mikanovci su mjesto koje posebno štuje svetog Bartola.
Crkva svetog Bartola u Novim Mikanovcima nadaleko je poznata po svom kosom tornju. Ona je dragulj naše kulturne baštine, koji još uvijek aktivno služi vjernicima, ali i uživa zaštitu spomenika kulture nulte kategorije. Povijest naselja i crkve je i više nego zanimljiva.
Prema povijesnim izvorima na širem prostoru današnjeg naselja Novi Mikanovci u srednjem vijeku se nalazio posjed Horvati, koji je osim Novih Mikanovaca obuhvaćao i okolne atare. Vlasnici posjeda bili su vitezovi reda sv. Ivana Jeruzalemskog – ivanovci što potvrđuje povelja kralja Bele IV. iz 1238.
U izvorima stoji da su Crkvu izgradili templari nakon 1238. godine koji su na tom prostoru trebali organizirati gospodarski i upravni sustav. Crkva je izvorno posvećena svetom Bartolu kojeg su smatrali i zaštitnikom putnika. Nakon ukinuća reda tijekom 14. stoljeća posjed je u obitelji plemića Horvata od plemićkog roda Bančaji/Bancsza, a nakon njih 1387. prelazi u ruke plemićke obitelji Gorjanski koji upravljaju posjedom sve do 16. stoljeća i dolaska Turaka.
Crkva je jednobrodna romanička građevina s prigrađenim poligonalnim gotičkim svetištem s potpornjacima. Građena je od kamena i opeke a po sredini sjevernog zida romaničke lađe u unutrašnjosti se vidi skošenje do kojeg je sezala romanička crkva.
Prvobitno stanje crkve nije zadržano, već je ona obnovljena za vrijeme vladavine Gorjanskih, kada je podignuto produženje prema istočnoj strani i dograđeno gotičko svetište i sakristija. Crkva ima tri vidljiva gotička prozora.
Posjed se našao u središtu dinastičkih previranja i sukoba Horvata i Gorjanskih u kojima je bio oštećen, stoga je još jedna obnova crkve bila vjerojatno 1506. godine i smatra se da je za nju zaslužan vojvoda Lovro Banffy Gorjanski. Crkva je tada dobila renesansno oslikan zid, ikonografsku kompoziciju koja se sastoji od prikaza triju svetaca u stojećem stavu: Mojsija, sv. Nikole i sv. Ivana Krstitelja.
Novija istraživanja su otkrila izvanredno klesani okvir ulaza u sakristiju, te nasuprot njemu raskošno urešenu sediliju (nišu s kamenom klupom). Nažalost posjed je kao i ostali dijelovi ovog kraja bio pod turskom okupacijom, u kojem je ponovno oštećen, a sljedeća obnova bila je 1730. na inicijativu đakovačkog biskupa Petra Bakića. Iako oštećene slikarije se smatraju među najljepšima i najvrjednijima u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Posebnost crkve je njen kosi toranj, koji je kasnije pretvoren u zvonik, a izvorno je bio toranj s puškarnicama i osmatračnicama. Toranj ima male prozorčiće vidljive izvana koji predstavljaju strijelnice, a u njega se ulazi samo iz unutrašnjosti. Donji dio tornja je nakošen, a gornji završni ispravljen. Arheološkim istraživanjima u unutrašnjosti crkve otkriveno je desetak kosturnih grobova i nekoliko grobova u škrinjama. Na južnoj strani crkve nalazi se groblje na kojem se od 18. stoljeća pa sve do danas pokapaju mještani.
Položaj crkve i tornja na uzvisini, zajedno s grobljem koje okružuje crkvu, prekrasan je prizor koji budi strahopoštovanje prema vremenima kojima je preživio, uvijek iznova nadahnjuje umjetnike i danas nam pruža pogled u slavnu prošlost mjesta i crkvice koja je svjedočila tolikim povijesnim zbivanjima, koja možda nikada nećemo do kraja otkriti, ali kroz sva ta stoljeća toranj s križem na vrhu i dalje stoji, bdije nad ljudima i atarima i čuva ih i za buduće generacije
