U drugoj polovici 1980-ih stidljivo sam s ekipom počeo izlaziti u Omladinski, koji se za vikend prerušavao u disko. Na ulazu bi te dočekali korpulentni Ereš i Pop oko kojih bi se vrzmali braća Mićo i Drago, Tekić i još kojekakvi od njih mlađi, a od mene stariji momci. Bili su to redari koje smo svi zvali izbacivači.
Poduži hodnik koji je završavao s muškim i ženskim WC-om povezivao je malu blagajnu i garderobu s osrednjom disko dvoranom i zgodnim omanjim kafićem. Sa zvučnika u još neispunjenom kafiću svirao je Bajaga kojeg je s pivom u ruci pjevušio Želja Nikolić.
„ – ‘Ajde, Bože, budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu.
Noć je kratko trajala, a nama je trebala, najduža na svetu…“
Osluškujući Bajagu i Želju, nasuprot šanka, preko cijelog zida su me oduševile strip table i crteži u njima urnebesno iskrivljenih likova s crnohumornim tekstom smještenim u oblačićima oko njih. U uglu tog povećeg zidnog stripa stajao je potpis, Mataković.
Godinama poslije a autorom stripa sam se sprijateljio. Zbližila nas je ljubav prema gradu i njegovim ulicama, nogometu i Cibaliji. Uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. zamolio sam ga da mi napravi skicu njegovog strip junaka „Malog Ivice“ koju sam si zaželio istetovirati. Želio sam Malog Ivicu jer sam ga 1992. predložio Stoji da bude naš zaštitni znak u navijačkoj skupini Ultras. Zaživio je među našom grupom.
Upoznajući Matakovićeve stripove, i poznajući mene, ekipa me je upozoravala i zadirkivala radi moje navodne sličnosti u ponašanju s Malim Ivicom. Bili smo dosta živahni, skloni zezanciji na svoj i tuđi račun i, s vremena na vrijeme, zločesti. Uz to smo bili i imenjaci. Vugla, Matić, Sir, Cumba… zbog tih poveznica i sličnosti i danas me ponekad nazovu Zloćo.
Dubravkovu skicu s crnim flomasterom na A4 papiru čuvam u kutiji. Prva tetovaža s Malim Ivicom, prepoznatljivim likom grada koja simbolizira navijače Cibalije i grupu Ultras, kočoperi se na mom ramenu. Pomalo izblijedila na tijelu koje stari, Mali Ivica sa smiješkom, mašnom i letvom u ruci, iz koje se nazire pokoji ekser, prkosno korača i ne stari.
Još na Vinkovačkoj televiziji, krajem ’90-ih gdje sam radio, pokraj ugašene kamere bi ostajali da se još malo ispričamo.
Za finale Kupa 1999. godine Stoja i ja smo ga zamolili da nam iscrta šetalicu, zastavu 10 x 10 metara. Odradio je to na igralištu Gimbulje. Kasnije je po Stojinim zamislima iscrtao niz skica i koreografija za našu grupu koje su davale poticaj našim nogometašima. U moru svojih obveza uvijek bi za nas našao vremena.
Radi knjige o vinkovačkom R’n’R rockanju ugostio me je u svom ateljeu u svojoj kući u Zagrebačkom bloku. Lijepa kućica kojoj su tada borovi, u ne prometnoj ulici, lijepo pristajali. S obitelji je imao mir koji su, tek povremeno, svojim lajanjem prekidali Megi i Lusi. Uživao sam slušajući ga u tom njegovom malom radnom kutku. Sobi, osrednje veličine u kojoj je dominirao stol za crtanje isflekan raznim bojama, olovkama i flomasterima. Bio je tu i danas neizostavni kompjutor i hrpa još nekih papira, skica i crteža.
Ono što mi je naglašeno upadalo u oči, bio je nered. I to onaj pravi umjetnički, kreativni nered. Police sa svih strana bile su načičkane stotinama gramofonskih ploča, cd-a, knjiga i već spomenutih crteža i skica. Zidove su prekrivali plakati Salona stripa, rock koncerata, kazališnih predstava. Našao se tu i poneki instrument i još kojekakvih stvarčica po kojima se skupljala prašina.
Dubravko se u tom svom vašaru, svojoj maloj radionici uspješno snalazio. Imao je svoj mir i pronalazio nova nadahnuća.
U ranoj mladosti dok su drugi u inozemstvu kupovali tradicionalne suvenire, Leš, kako su ga u gimnaziji zvali, kupio si je umjetno gumeno govno. Govno koje mu je kasnije po gradu poslužilo za niz spački. Vukao bi ga po korzu poput kakvog kućnog ljubimca, čudio, sablažnjavao i nasmijavao šaroliko društvo oko sebe. I njemu i ekipi s kojima se u mladosti družio bilo je najnormalnije krenuti put mora s najosnovnijim stvarima i teglom svinjske masti kao osnovom za preživljavanje.
Od malih nogu se zanimao za sličice i crteže. Pri ruci mu je uvijek bila hrpa papira, bojica i flomastera. Otac, inače umjetnik šire poznat po izradi loga „Vinkovačkih jeseni“ kupovao mu je Plavi vjesnik i Kekec u kojima je bilo dosta stripova u koje se Dubravko na prvu zaljubio. Slijedom toga, stripovi su neizostavno imali utjecaj na njegov daljnji životni put. Čitao ih je kad god bi mu se ukazala prilika. Raznoraznih dobrih stripova je izlazilo jako puno i svi su se brzo rasprodavali, tako da je uvijek bilo onih koje nisi stigao kupiti. Stoga je razmjenjivanje s ekipom bilo neminovno ne bi li ih ipak većinu pročitao.
Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, postao je autor niz traženih strip albuma s kultnim likovima Protmenom, Desmozgenesom, Prcmilka Gmižić, Čovjek s dvije jetre… po kojima su nastale kazališne predstave. Autor je i niza izložbi i dobitnik više nagrada.
Zimonić pokreće, a Mataković uz njega održava u Vinkovcima prvi Salon stripa u Jugoslaviji. Čak i usred rata u kojem je 1991. ostao i branio svoj grad.
PRIVATNI ALBUM
Mišljenja sam da je rođen u Americi kako bi njegovi stripovi nastali godinama prije planetarno poznatih animiranih serija Simpson ili South Park također bili ekranizirani. Vjerujem da bi tamo ostvario američki san i zaradio lovu.
Sa Zoljom 1979. osniva bend „The Užas“ koji je uz Adolfov „Pogreb X“ nagovijestio neku novu čvršću i žešću vinkovačku punk rock priču. Priču koja se s Majkama, Satanom Panonskim, Kaotičnim dušama, Pokvarenom maštom… probijala kroz šipražja širom tadašnje socijalističke države. S osebujnim bendom „Septica“ i van vremenskim tekstovima, Bumušku Kušlu (Zolja) i Govnar smrti (Mataković) iz zajebancije stiže pod velika svjetla pozornica. Nije me to čudilo jer kad mu se pobliže primakneš lako uvidiš da u sebi ima tu frontmensku crtu. Piše, svira, pjeva.. Saslušat će te, uvažiti pokoju mrvicu tvojih, no od svojih zamisli neće popustiti. Neće se s tobom tući, neće ni svađati, ali će ti se suprotstaviti ili razići.
Radijska emisija na vinkovačkom VFM-u „Zbilja znanosnih bespuća“ na nekoj zagrebačkoj radio ili tv postaji, učinila bi Zolju i Matakovića zvijezdama poput Pervana iz „Večernje škole“ ili Malnara i Noćne more.
Dubravko je uvijek odabirao svoj i svojih susjeda i sugrađana mir i nemir. Svoj i njihov plač i smijeh. Život u vinkovačkim pekarnicama, pošti, mesnici, policiji, u školi, na baušteli…
Davno smo postali na ti. U svom stilu Larisi i meni je nacrtao jedinstvenu pozivnicu za svatove. Njegova ilustracija krasi knjigu „Najvjerniji“, izradio mi je i nahvaljenu naslovnicu za knjigu „Rockanje u Vinkovcima“.
Kod Pere u „Colosseumu“ popijemo kavu, pogledamo neke od utakmica koje se danas stalno vrte po TV kanalima. Tu bi se okupili i ostali članovi Posmrtne pripomoći, starih i istrošenih navijača Cibalije kakvi smo sve više i sami. Malo bi gledali utakmicu, malo šuškali s čipsom i kikirikijem, međusobno gunđali, naslađivali pogreškama nogometaša, čudili sucu koji nam nikako ne valja, slatko ga vrijeđajući.
Odmaralo bi nas to. Među nama se ne bi isticao. Utopio bi se pokraj Dugog, Pere, Skia, Fika, Ive, Stoje… Od nas nitko od njega ne očekuje da izvali nešto smješno. Znam da ga to smeta. Naprotiv provale o našoj svakodnevnici bi dolazile više od ostale ekipe oko njega nego njega samog.
U zasluženu mirovinu je otišao gospodski, profesorski kao predavač na fakultetu. U mirovini ne miruje. Crta i dalje. Promatra, smišlja i smijulji se. I dalje redovito dolazi u Colosseum na kavu ili pivo gdje s ekipom iz „Posmrtne pripomoći“ zagalami: „vadi ga“ na promašaje napadača, posrtaje u prazno bekova ili sporosti stopera. Golmana časti da je rupa, veznjaka da je bezveznjak, a protivnike da su glupani.
Dubravko je vrhunski crtač. Duhovit lik koji ima svoj bend. Priznati umjetnik. Dobar čovjek koji ti nikad neće odmoći.
Ja ga vidim kao velikog sanjara. Dječaka s bujnom maštom koji je svoj mali grad učinio velikim. I to ne trebamo nikada zaboraviti.