Trudim se ne misliti, ali ne možeš, a da ne vidiš kako se parte na oglasnim punktovima oko tebe crne. Onako crne izlijepljene preko koncertnih plakata koji te pozivaju na ples i pjesmu odaju morbidnu sliku. Grupisane osmrtnice bodu oči zlokobno prijeteći poput kreštućih crnih vrana na grani. Optužuješ za njih vrijeme, užurbani život, stres, bolesti. Što god, previše ih je.
Prof. Jukić
Profesor Jukić je bio profesor na Ekonomskoj školi. Nije mi nikad predavao jer sam išao u Tehničku, no on je bio jedan od onih profesora za koje se i u drugim školama čuje i o kojima se priča.
Obraćao bi ti se smireno, vedro i dječački znatiželjno. Volio se našaliti, dobronamjerno raspravljati. Uvijek bi bio uvjerljiv i siguran u ono što govori. Nisi ga mogao vidjeti da nije bio od glave do pete dotjeran i podšišan.
Ocjene učenicima nije poklanjao. Oni lošiji uvijek bi za njih nešto sitno morali učiniti, znati, odgovoriti. Izvukao bi iz njih odgovor ili barem nagovorio da učine neku lijepu gestu pred cijelim razredom nakon čega bi im tutnuo dvojku u nastavnički dnevnik.
Radi nekih slabijih učenika uglavnom imućnijih roditelja kružile su priče kako bi za njih urgirao kod kolega profesora ne bi li ih omekšao.
Površno sam ga poznavao no drugi su mi ne jednom pričali o njemu. Nekoliko puta smo se zadesili u istom društvu. Slabije je poznato da je profesor Jukić jedan od najzaslužnijih za razumijevanje omladine ’80-ih godina kod gradskih vlasti pa su se u Omladinskom kulturnom centru održavale i stvarale kazališne predstave za mlade, a domaćim punk i rock bendovima je omogućeno vježbanje. U Omladinskom su se zahvaljujući profesoru Jukiću otvorili prema potrebama mladih pa su gostovali Prljavci, EKV, Bajaga… Vinkovci su kao malo koja sredina u tadašnjoj konzervativnoj državi urbano disali.
Kad je dotjerao srebrnu Laverdu, mnogi su se pitali šta će jednom profesoru takva srebrno sjajna jurilica na dva kotača? Uskogrudno su smatrali da mu motor ne priliči. No Jukić je bio drugačiji, otvoreniji.
Sitno smo se preko Messengera porukali. Zadnji put sam ga sreo na vinkovačkom kolodvoru. Popričali smo malo o knjizi Rockanje gdje se spominje. Bilo mu je žao što su mu u Slakovcima u ratu ostale hrpe ploča, kazeta i video snimaka koncerata iz OKC-a. I meni je. U to vrijeme, uostalom baš kao i danas, malo je ljudi koji će skupljati nešto što nema financijsku moć već kulturnu i emotivnu vrijednost.
U mirovini je uživao i putovao. Otkrivao čari društvenih mreža. Tipično za njega. Rockera, bajkera, profesora.
Keder
Profesora Matijevića većina nas je znala kao Kedera, profesora tjelesnog. Malo višlji sportski tip s dubljim glasom koji je onako mršaviji uvijek bio u jedan broj preširokoj trenerki. U njegovom Krnjašu, baš kao i među učenicima je bio omiljen. Volio je djecu bili oni njegovi učenici ili ne. Usmjeravao ih je u život i upozoravao na prepreke pazeći na njih ponekad više nego njihovi zaokupljeni drugim stvarima roditelji.
I dok sam ja odrastao, a on stario, ostao je isti. Profesor spreman za partiju tenisa, plivanja ili vaterpola na Banji. Više se nismo viđali u mnoštvu učenika ispred kafića na teniskim terenima već na Banji na koju je volio doći sa svojim nerazdvojnim kompanjonom profesorom Nonom. Stalno su se nadmetali i stalno su bila skupa. Obojica su bili jedni od prvih učesnika i pokretača vaterpolo Divlje lige. Ne sjećam se da sam čuo Kedera da povisuje ton ili se nervira. I kad bi izgubio smireno bi to podnio. Sad vidim da je ustvari tim svojim korektnim ponašanjem uvijek bio gospodin pobjednik.
Gringo
Gringo je bio stari roker. Zamijetio sam ga još na korzu među ekipom s motorima. Mršavije građe s obje strane zalizanom plavkasto zlatnom kosom i frizurom koja je vukla na rocka Billy đir u crnim uskim hlačama i ispranoj jeans jakni na kojoj je markerom bilo ispisano RV, izgledao je kao prekaljeni motorist s prašnjave ceste.
Iako nije imao love za motor nekako ga je uz ekipu sklepao. Blage naravi i ne preglasan no definitivno odvažan. Previše odvažan.
Na motoru je riskirao u vožnji. Nosio ga je adrenalin kojem se u tim mladim godinama nije znao othrvati.
U gradu su svi čuli kad se Gringo slupao. Polomio se ozbiljno. Preživio je no s trajnim posljedicama i ožiljcima. Više nikad nije bio isti. Imao je istu frizuru, iste crne hlače s kojih su zveckali obješeni ključevi s privjescima, no nikad više nije na jači motor ozbiljno sjeo.
Odvažnog i srčanog 1991. nije ga zaobišao rat koji je u uniformi preživio. U poraću ’90-ih mlađi brat mu se ubio s bombom. Gringa je to gadno proganjalo.
Sve ove godine sam ga vidio tek koji put na malom motoriću i znatno češće na starom sportskom Desetobrzincu. Biciklu koji sam kao klinac u svojoj mašti zamišljao kao motor. Gringo bi ga pokraj sebe gurao.
S ekipom ispred Patričara kod nebodera na Lapovcima, pijuckao bi svoje pivo iz limenke tek povremeno tiho prozborivši pokoju rečenicu,
Iako se nikad nismo poznavali na ulici bi si uvijek klimnuli glavom. Znao sam ga samo s korza i iz priča o Rokerima Vinkovaca. To je najmanje što sam mu mogao dati. Pozdrav i poštovanje.
Do zadnjeg dana Gringo od svoje cool frizure nije odustao. Do zadnjeg dana u duši je ostao Roker bez svoga motora.
Branko
Na tribini brzo primijetiš nova lica. Pogotovo neke starije likove kojih prije nisi viđao. Branko je uživao na tribini. Činio ju je snažnijom. Nije na njoj bio pozer. Utakmice je zavolio uz Saleta Bočeva i Karalića.
Volio je doći i na Banju gdje bi popričali.
Na Lapovcima bi ga susreo s obaveznim ruksakom na leđima. Oduševljeno bi mi prepričavao čari planine po kojima je volio kročiti. Bio je svestran. Poput djeteta radoznao, jednostavan.
Život mu nije bio med i mlijeko. U ratu mu je od granate u Vinkovcima poginula supruga. Sam je kao branitelj podizao svoje kćeri. Uvijek nasmiješen probleme na njemu ne bi primijetio. Iskrena dobričina koji je volio život usprkos što mu je on bio više siv nego žut. Redom su ga svi voljeli. Njegovi željezničari s posla. Navijači Cibalije koju je pratio. Planinari s kojima vrhove osvajao.
Žile
Samozatajan no osebujan i prepoznatljiv stari gradski momak. Jedan od možda stotinjak navijača koji su stvarali navijački kult hrvatske nogometne reprezentacije. Na gostovanju bi se samo pojavio. Dolazio bi sam uglavnom sa svojim autom koliko god put bio dug. S tek manjom torbom i ulaznicom koju bi skoro uvijek u hodu rješavao. Nenametljiv, sjeo bi pokraj nas, izvadio kutiju s cigaretama, zapalio jednu, i nakon što bi iz sebe ispustio prvi dim u dahu naručio cugu i rekao konobaru: – daj i njima nešto.
Pamtit ču ga kao Vinkovčanina, vlasnika pionirske tvrtke u gradu za izradu programa i za održavanja računala znane kao „Funkcije 13“. Sjećat ču ga se i kao Cibalijaša no nekako najviše kao navijača Hrvatske za koju se u ratu borio. Nedostajati će vinkovačkim ulicama, baš kao i dva profesora, Roker bez motora i planinar iz ravnice.
Nimalo ne sumnjam da profesor Jukić tamo negdje gore neće naći nekoga za diskusiju i da će se Keder nadmetati sa svojim prijateljem Nonom.
Ne sumnjam da će Gringo pronaći svoj slupani motor, popraviti ga i ponovno juriti nebeskim prostranstvima. Branko će mu šetajući među oblacima s ruksakom na leđima uz svoj dobroćudni smiješak samo mahnuti rukom. A Žile, on će ih sve iz svog prikrajka s cigaretom u ruci coolerski promatrati.