S mojim današnjim sugovornikom bilo je vrlo jednostavno dogovoriti kavu, jako zanimljivo pričati o svim aktualnim i manje aktualnim društvenim temama, ali sjesti i zapisati sve ono zanimljivo o čemu smo govorili ipak je bio pravi izazov. Gotovo pa trkački kakve on bez problema svladava.
Čim spomenemo trčanje i izazov vjerojatno vam na pamet odmah pada jedno ime – Josip Matezović.
Josip je suprug, otac troje, uskoro četvero djece, vjeroučitelj i zaljubljenik u trčanje. Ta ljubav rodila se spontano i privukla još onih koji možda nisu nikada ni pomislili da će im to biti hobi kojem se unatoč naporima uvijek rado vraćaju.
Škola trčanja Vinkovci njegov je san koji je postao stvarnost koju zajedno s njim trče mnogi. Kako i zašto baš trčanje?
Zapravo sam se ozbiljnim trčanjem počeo baviti relativno kasno, nisam od malih nogu bio zaljubljenik u duge staze, iako sam bio u sportu, trenirao nogomet i volio trčati, no baš ovako trčanje kakvim se danas bavim došlo je ipak kasnije. Trčanje je nešto što vam umori tijelo, ali istovremeno i testira granice uma i ispuni dušu, rekao bih dobitna kombinacija.
Očito je to nešto što te čekalo jer tvoji uspjesi nisu nimalo rekreativni već su doista ozbiljni. Možeš se pohvaliti s puno pobjedničkih postolja.
Iskreno kada sam tek krenuo nisam razmišljao o pobjedama već sam jednostavno krenuo, trčao sam, prijavio se za prvu ozbiljnu utrku i jednostavno je išlo. Shvatio sam s vremenom kako ipak trebam nekoga tko će me usmjeriti, tko će mi pomoći oko tehnike i disanja i tu moram istaknuti trenera Toma Marinovicha koji je svoje znanje podijelio sa mnom i koji je zaslužan što sam pomicao svoje granice.
Doslovno si pomicao granice i to do maksimalnih duljina, od početnih utrka na 5, pa 10 i 20 kilometara, tvoje ime je s vremenom postalo sinonim za pobjedu na najdužim stazama. Naime pobijedio si na ultramaratonu svih ultramaratona: memorijalnom ultramaratonu Zagreb – Vukovar 2025.
To mi je najdraža pobjeda u životu i neopisivo iskustvo. Taj ultramaraton se trči za sve poginule, nestale i stradale branitelje u Domovinskom ratu. Dok prelaziš te dionice u glavi razmišljaš o svima onima zahvaljujući čijoj žrtvi danas možeš živjeti svoj život u slobodnoj Domovini i te emocije koje te obuzimaju putem su jednostavno nevjerojatne. Kada se približavaš cilju, preko Trpinjske ceste do vukovarske Ovčare, osjećaš nešto što se gotovo riječima ne da opisati. To se trči ne samo fizičkom snagom već srcem i ta pobjeda mi je definitivno najposebnija. Već sam to rekao i ranije, ali iskreno mislim da je to kruna moje karijere.
S vremenom si odlučio tu ljubav prema trčanju prenijeti i na druge. Nastala je Škola trčanja Vinkovci zahvaljujući kojoj mnogi dostižu uspjehe kojima se ranije nisu niti nadali.
Odluka o pokretanju Škole trčanja došla je zapravo iz jednostavne želje da okupim ljude oko pozitivnog cilja i pozitivne priče. Ideja je prepoznata, ljudi su mi poklonili povjerenje iako nisu vjerovali niti sami u sebe i da je moguće od nekoga tko uopće ne trenira doći do toga da za nekoliko mjeseci istrčite svoju prvu utrku na 5 ili 10 kilometara. Broj trkača se s vremenom povećavao, broj utrka i postolja također. Zahvalan sam na svemu onome što sam postigao do sada i nadam se kako će ova priča samo još više rasti.
Kada govoriš o tome djeluje skroz jednostavno, no je li to baš tako, odnosno mogu li baš svi početi trenirati trčanje?
Pa mogu, vjeruj mi da mogu. Treba imati samo volju i ono najbitnije – odluku da ćeš krenuti. I onda na tu odluku ide sve ostalo. Vjera u sebe, trening, no ne bilo kakav već trening koji će te naučiti i voditi od početnih metara do kasnijih kilometara.
Rekao si već kako ti je pravi trener bio od neprocjenjivog značaja. Odlučio si i sam krenuti tim putem i steći trenersku licencu.
Tako je, odlučio sam podići sve na jednu veću razinu i ono praktično znanje koje imam nadograditi i postići trenersku licencu kako bi mogao cijeloj ovoj prići sa Školom trčanja dati jednu još dozu ozbiljnosti i profesionalnosti, iako smo mi već sada profesionalna ekipa koja postiže prave rezultate i dokazuje kako je potrebno samo krenuti i uz pravo vodstvo postići ozbiljne rezultate.
Spomenuli smo već kako prije svega treba imati vjeru u sebe. Vjera je ona druga strana tvoje trkačke i životne medalje koja te tjera naprijed. Naime ti si po struci zapravo vjeroučitelj.
Vjera je temelj od kojeg gradim sve ostalo. Moram istaknuti kako nisam bio uzoran student koji je sve dao u roku, imao sam moj osobni put uspona i padova, rasta i sazrijevanja na kojem se sve posložilo kada sam doživio susret s živim Bogom i od tada je sve krenulo, sve mi je bilo jasno. To pokušavam prenijeti na moje učenike u školi, pokušavam im prenijeti prave životne vrijednosti.
Radiš s mladima u srednjoj školi donosi mnoga neočekivana iskušenja jer često mladi nose mnoge životne traume i razočaranja. Kako njima prenijeti to što si ti nekad osjetio, na neki način to se i očekuje od tvog predmeta.
Iskreno jako teško i jako izazovno. Mnoge moje teorije su pale u vodu kada sam se susreo sa stvarnim životnim situacijama. Ja njima trebam govoriti o Božjoj ljubavi, a neki od njih su u tako mladim godinama doživjeli sve samo ne ljubav. Bilo je tu puno izazovnih situacija, no pokušavam uvijek biti iskren. Istina je ono što je najvažnije i koliko god nekada možda bila i neugodna jedino istina nakraju može s vremenom dati mir. Ta istina i iskrenost je nešto što oni itekako cijene. Trudim se osvijestiti im da su smo svi mi ljubljena djeca Božja, da svaki život ima smisao i svrhu i da je svaki od njih vrijedan.
Sam si otac, susrećeš se s odgojnim izazovima za koje te zapravo nitko ne može pripremiti. Kako odgajati djecu u današnje vrijeme?
Tako je, otac sam troje djece, uskoro ćemo dobiti i četvrto dijete i jako sam sretan zbog toga. Mislim da je obitelj najvažnija i to nije samo floskula već stvarnost koju se trudim živjeti i mislim da bi svi to trebali. Kada uspijete na profesionalnom putu, a zakažete na privatnom kad-tad vam se to obije o glavu. Treba biti prisutan, treba ulagati u djecu da bi izrasli u prave ljude. Danas morate bit prisutni možda više nego ikada prije.
Svako vrijeme je bilo teško, no kada smo mi odrastali barem nije bilo interneta.
Da, to je danas najveći problem jer ga ne možete izbjeći, a djeca se danas od najranije dobi susreću sa svakakvim sadržajima, krivim porukama, ideologijama, jednostavno morate biti prisutni i shvatiti kako ne možete odgovornost za njihovo odrastanje i ispravno shvaćanje svijeta u kojem živimo prebaciti na druge, na vrtiće, škole i ostale institucije. Susreo sam se s situacijom gdje su mala djeca igrala prizivanja duhova jer su to negdje vidjeli, to nisu nimalo bezazlene stvari i morate kao roditelji biti prisutni u onome što oni gledaju, čuju i vide i pokušati ih zaštititi koliko god je to moguće.
Kada smo kod obitelji moram spomenuti kako je tvoj brat Stjepan također u vjeri pronašao svoj životni poziv, naime on je svećenik.
Da, mislim da moja majka nije očekivala takav razvoj događaja, no obojica smo zapravo nekako krenuli istim putem, ali on je oduvijek imao tu crtu u sebi. Prošli smo kroz gubitak oca u mladoj dobi, majka je dala sve od sebe da izrastemo u prave ljude i mislim da je to jedini način na kojeg možeš biti roditelj, u konačnici i čovjek – da daješ srce u svemu što radiš. Mislim da se ljubav u konačnici uvijek vrati ljubavlju i da ne treba nikada odustati od toga da budeš čovjek, u školi, na poslu, u obitelji. To je jedini pravi put.
Josip svojim primjerom doista svjedoči kako se srcem i vjerom može puno toga. Želimo mu još puno uspješnih kilometara, a kako u privatnom tako i u poslovnom životu.
