Sastavni dio života svakog svećenika i redovnika su premještaji, a svakih nekoliko godina opraštamo se od jednih lica na koja smo naviknuli, a pozdravljamo neka nova.
Nakon što je prošlog ljeta došlo do velikih promjena u dijecezanskim župama na području naše nadbiskupije, ovog ljeta do personalnih promjena došlo je i u redovima vinkovačkih franjevaca. Prije četiri godine fra Josip Blažević je ispratio patera Martina, sada se pater Martin po četvrti put vratio u Vinkovce i ispraća fra Josipa koji odlazi u novu službu gvardijana samostana svetog Franje u Cresu.
Usred selidbe i brojnih oproštaja s vjernicima i suradnicima fra Josip je našao vremena i za čitatelje Vinkulje.
Fra Josipe kako se vi nosite s premještajima, to je dio vašeg zavjeta, ali s ljudske strane premještaji nisu laki?
-Pa rekao bih da je puno lakše dok je čovjek mlađi, lakše se spakovati i otići, manje si navezan na ljude, a meni je ovo sada zapravo neka prijelazna točka između mladosti i starosti. S druge strane to je izazov, biti slobodan, započeti nešto novo. Sva tri zavjeta, siromaštvo, čistoća i poslušnost, imaju svoju težinu, ako to hoćemo živjeti ne možemo gledati lakši put već nasljedovati ono na što smo se zavjetovali. Treba gledati gdje možemo biti više korisni, gdje možemo više doprinijeti i da se ne vežemo za stvari, osobe i mjesta, već da slijedimo volju poglavara. S godinama postaje teže, osobno sam za to da se starije fratre možda više respektira i ne premješta, no ne trebamo tu gledati svoju volju.
Vi se vežete za ljude, a ljudi za župnike. Često čujemo onu rečenicu „ne idem više u crkvu jer nema tog svećenika“. Što bi tu poručili onima koji tako razmišljaju?
Pa trebali bi se preispitati o motivima koji nas pokreću. Zreli kršćani prihvaćaju i shvaćaju da idemo u crkvu zbog Krista, nekome više odgovara nečiji stil, nekome manje, na kraju krajeva vjernici imaju na izbor birati gdje će na misu ako baš osobno imaju nešto da im ne odgovara neki župnik. Na kraju krajeva zrelost traži da upućujemo na Krista, a toga moraju biti svjesni i župnici i vjernici i ne smijemo izgubiti iz vida je svećenik samo onaj koji bi trebao upućivati na Krista. Svećenici trebaju biti dobar putokaz. Na kraju krajeva nikad ne znamo što nas sutra čeka.
Ono što je posebno vidljivo u ove četiri godine bilo je osnivanje i rad Vinkovačke evangelizacijske zajednice koja je prepoznata, aktivna i koja iz godine u godinu raste. Koliko ste ponosni na njih?
Iskreno sam ponosan na njih jer je to ekipa koja se okupila niotkud i stvorila nešto. Stvarno jesam ponosan jer se stvorila jedna lijepa oaza ljudi, jedna kršćanska zajednica koja pomaže pojedincu da stekne iskustvo vjere. Osoba nije evangelizirana kada završi teološki fakultet veća kada počne evangelizirati, kada počne svjedočiti Božju ljubav. Našu evangelizacijsku zajednicu čine mladi, srednjoškolci, studenti, zaposleni, ljudi koji vrijeme koje imaju daruju drugima. Zajedno smo prošli kroz razne tečajeve, oni su sami kroz prenošenje evangelizacije još više i sami sebe evangelizirali i još više rasli. Ta zajednica naravno ostaje ovdje, ta zajednica može Vinkovcima i okolici biti mjesto gdje mladi mogu naći svoj vršnjake, svoje istomišljenike, koji traže dublje iskustvo s Bogom, zajednicu ljudi u kojoj mogu naći potvrdu da nisu ludi ako kao mlade osobe žele živjeti ono u što vjeruju. Kao što im samo ime kaže povezuju se međusobno i učvršćuju u svom radu.
Na susretima mladih srijedom koje ste organizirali zajedno s VEZ-om mogli smo vidjeti jako puno mladih ljudi koji su sami dolazili, koji su tražili neki smisao, možemo reći došli su na pravo mjesto. Kako mi kao roditelji možemo pozitivno utjecati na mlade da ih usmjerimo prema Crkvi, a opet da ne stvorimo neki kontra efekt, da im to sve ne počne ići na živce?
Mislim da je važno i djeci i mladima pružiti jedno lijepo iskustvo vjere. Radio sam i u školi kao vjeroučitelj i sa osnovnoškolcima i srednjoškolcima i krizmanicima. Mislim da sve što oni nauče iz knjiga oni će vremenom i zaboraviti , no onaj osjećaj koji im ostaje je ono što će ih uvijek vraćati natrag. Osobno sam puno proučavao sekte i mladi koji zalutaju u sekte uvijek ističu kako su se tamo osjećali i to im je glavni razlog zbog kojeg su otišli. Mislim da trebamo birati način evangelizacije koji će im približiti istine naše vjere na način koji danas mladi mogu shvatiti. Evanđelje je radosna vijest, vijest koja je poznata ali možemo birati način na koji ćemo ju približiti mladima. Npr. i mi smo ovdje organizirali razne tečajeve u kojima smo kroz kateheze, ali i zajednički rad u kojeg su svi uključeni, pokušali na novi način mlade oduševiti vjerom. Euharistija i sakramenti predviđaju vjernike koji su „zdravi“, koji sve shvaćaju. Mi danas imamo distancirane vjernike daleko od crkve, koji su samo sakramentalizirani, a ne evangelizirani. Primili su sakramente, a ni ne znaju što su primili, dolaze u crkvu radi mira, radi zdravlja. Ovdje možemo gotovo svakodnevno vidjeti vjernike koji dolaze sami, usred dana, pomoliti se, zapaliti svijeću, traže mir. Njima trebaju i terapijski elementi kako bi mogli shvatiti spasenjske. Nije ni Isus započeo s dogmama, već s radosnom viješću. Ne treba prilagođavati crkveni nauk, ali opet možemo birati način i vrijeme kada neka osoba može i koliko čuti onoga što joj želimo reći.
Samostan je poseban po tome što ovdje dolazi jako puno mladih, jako puno obitelji s djecom, evo iz osobnog iskustva, ovdje se roditelji s djecom osjećaju prihvaćeno i rado ovdje dolaze.
Jako mi je drago zbog toga i atmosfera je ovdje uvijek radosna, to je jako važno. Ono na što uvijek upozoravamo je ako djeca ne smiju kod kuće kidati cvijeće ne smiju ni u samostanu, kroz smijeh kaže fra Josip. Bitno je djecu odgajati na način da djeca imaju osjećaj za sveto, da kada dolaze ovdje da osjete i znaju da ulaze na prostor svetoga, a tu je odgovornost na onima koji djecu prate na svetu misu, na roditeljima i na bakama i djedovima. Ne treba odmah trzati na svaki nemir djeteta, ali treba pronaći neki balans, da stariji ne trzaju na svaki pokret djeteta, a roditelji opet da djecu usmjeravaju da se prikladno ponašaju.
Kada smo kod uloge roditelja, baka i djedova, imate iskustvo života i na selu i u gradu, u Šiškovcima iz kojih vi potječete, pa sve do Rima, jesmo li u današnjem načinu života zakazali u tome da prenesemo djeci ono što ste vi i mi kao djeca učili od naših starijih?
Pa roditelj danas sve manje postaje odgojitelj, gotovo da dijete postaje odgojitelj roditelja. Na neki način pojavio se kult djeteta, roditelji se boje odgajati djecu, boje se pogreške, pa djecu prepuštaju medijima i društvenim mrežama, što nije dobro. Stvaramo individualce koji nemaju osjećaj za pripadnost zajednici.
Jako puno imamo individualaca i među onima koji ulaze u srednje godine, koji ostaju sam i ne odluče se na brak i obitelj. Kako to na neki način „liječiti“?
Mladi danas imaju slobodu, materijalnu sigurnost, ne žele obveze, teret, odgovornost. No suvremenom mentalitetu komfora fali križ, fali smisao za žrtvu. Žene se razvijaju kroz majčinstvo, muškarci kroz očinstvo, bilo fizičko bilo duhovno. Ako to izostane često u drugoj fazi života vidimo frustrirane ljude koji više nemaju smisla, pitaju se za što su živjeli, postaju nesretni, kasno shvate da je bit života u nečem drugom.
Vi ćete obilježiti trideset godina svećeništva. Što mislite mogu li mladi u današnjoj buci svijeta čuti poziv kojeg ste vi čuli u vaše doba?
Pa ima, ima mladih ljudi, ali nažalost sve manje. Mladi ljudi žele autentičnost, ne polovičnost. Mislim da će oni sve više otkrivati smisao života koji uključuje i žrtvu jer će uvidjeti da lagodan život i komfor u konačnici ne donosi duhovni mir. Bez određene žrtve nema rezultata, na niti jednom području, bilo da govorimo o sportu, znanosti, obitelji, redovništvu. Mladi će to ipak i dalje cijeniti.
Istovremeno mladi, ali i ostali, su pomalo i zbunjeni jer je veliko proturječje u društvu između pojedinih društvenih struja, ali i pojedinaca unutar crkve koji jasno istupaju. Ljudi su jednostavno zbunjeni i ne znaju koga slušati, neki zalaze u ekstreme. Što savjetovati, kako razlučiti čije poruke su ono što bismo rekli „s Božje strane“?
Moram priznati kako je proturječje doista veliko. Ljudima se teško snaći posebno zato što u medijskom prostoru postoji puno likova koji su se snažno eksponirali i privukli sebi neki krug ljudi, vjernika, obožavatelja, koji su radikalizirano za njih ili protiv njih. Medijske platforme su jako korisne za evangelizaciju, ali uglavnom tu fali neka autentična, a ne euforična evangelizacija. Na primjer videi na društvenim mrežama su kratki, moraju biti možda i senzacionalni da privuku velik broj ljudi, a možda tu onda bude više štete nego koristi. Ono što sam primijetio u susretu s ljudima koji su izašli iz sekti je bilo da su primijetili da imamo puno događanja, karizmatskih, evangelizacijskih, no premalo sadržaja koji se temelji isključivo na Katekizmu katoličke crkve, na Bibliji. Svatko tko drži do sebe bi trebao tu tražiti odgovore. Tu je blago naših crkvenih otaca, izjave, misli, dvije tisuće godina znanja, to je sve tu predočeno, dakako uz Bibliju. Ako su u dvojbi tu potražite odgovore, u Bibliji i Katekizmu.
Moram postaviti pitanje ima li nešto na što ste posebno ponosni, jeste li ovdje uspjeli u onome zbog čega ste vi postali redovnik?
Pa teško je odgovoriti na to pitanje, nisam nikada tako to gledao, ali evo, ponosan sam na puno toga, zapravo na sve što smo radili, u suradnji s drugim fratrima i brojnim suradnicima našeg samostana. Neplanski sam došao ovdje, na traženje našeg provincijala. Uz ono vidljivo, radove i uređenje samostana u koje smo se upustili, ponosan sam što sam uspio možda donijeti i određeno osvježenje. Krenuo sam s radom s vjernicima putem raznih tečajeva, pokušavajući vjernicima laicima donijeti onaj dio koji možda nisu osvijestili. No ono što sam primijetio ja ovdje, ali i ostali svećenici u drugim župama, je da ljudi danas od svećenika zapravo traže psihoterapeuta, traže razgovor, traže pomoć. Upravo stoga sam upisao i psihoterapiju, da taj kršćanski put savršenstva nekako ažuriram i prilagodim perspektivi današnjeg čovjeka. Nastojao sam biti dostupan koliko god sam mogao, dajući prednost domaćim vjernicima. Svećenici moraju, pogotovo na ispovijedi, biti i liječnik i milosrdan otac i pravedan sudac. Teško je to sve ukomponirati. Mislim da ću u budućnosti pokušati još više na taj način djelovati i raditi s vjernicima. Zahvalan sam Bogu na vremenu koje sam ovdje proveo. Vinkovčani su mi ukrali srce, moram priznati.
Nedavno je vjernike ovdje pohvalio fra Željko Klarić iz Šibenika koji je pohvalio lokalne vjernike koji ujutro stoje u redu za ispovijed. Dakle duhovno ima nade za ovaj kraj?
Definitivno, ovdje je jako živo. Ovdje imamo ljude koji su domaći, lokalni, koji ovdje žive, koji tu u crkvi imaju svoje temelje. Imamo kontinuitet, imamo vjernike koji dolaze u crkvu zato što iskreno žele biti tu i mislim da se ne moramo bojati za našu crkvu u Slavoniji.
Poslije fra Josipa opet nam dolazi fra Josip?
Tako je, dolazi novi gvardijan, fra Josip Petonjić, mlađi je od mene, mogu vam samo reći da vas čeka puno smijeha i vjerujem da će se sve ono dobro nastaviti. Ja bih se i ovim putem zahvalio svima na suradnji, svim vjernicima, hodočasnicima, dobročiniteljima, volonterima, posjetiteljima, svima koji su na bilo koji način bili dio ovog mog puta u prošle četiri godine. Ovdje je stvarno bilo zahvalno raditi. Mogu još reći parafrazirati onu poznatu Shortijevu: Dođi u Cres!
Fra Josipu želim i ovim putem zahvaliti na suradnji i poželjeti obilje Božjeg blagoslova u daljnjem redovničkom životu, a možemo kao poruku za kraj također upotrijebiti poznatu Shortijevu pjesmu, ali u originalu: „Dođi u Vinkovce!“
