Danas vam predstavljamo Vinkovčanina koji je liječnik, član stručnog stožera hrvatske nogometne reprezentacije, ali prije svega suprug i otac trojice malih dječaka. Dakle jedan prilično zaposlen čovjek, liječnik koji je posve neizlječivo zaljubljen u nogomet. Upoznajte Josipa Filakovića.
Josipa poznajem iz vremena dok je od svega navedenog bio Josip koji je volio nogomet i povremeno tamburu, a kasnije je postao sve ovo što je danas. Pozitivna inspiracija za dnevnu dozu pozitive.
Josipe prije svega što više voliš, medicinu ili nogomet?
Ipak nogomet, koliko god volim medicinu, ali ipak je nogomet na prvom mjestu. Čak sam jedno vrijeme i svirao, ali uvijek je ljubav prema nogometu bila jača od svega. Naravno da sam zamišljao da ću igrati u reprezentaciji i nakraju evo ipak jesam završio u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ali ne na onom mjestu na kojem sam se zamišljao kao dječak.
Kad smo već kod reprezentacije možemo ponosno reći da si dio stručnog stožera U-19 Hrvatske nogometne reprezentacije. Kako je do toga došlo?
To je jedna duga priča, ali ukratko sasvim slučajno, ako slučajnosti uopće postoje. Kada su mi ponudili suradnju bio sam i iznenađen i uzbuđen i naravno da sam odmah pristao, reprezentacija je ipak kruna svega.
Medicina je zaista širok pojam, a ti si tu uspio spojiti dvije ljubavi, medicinu i sport. Što je presudilo kod izbora specijalizacije?
Kada sam shvatio da mogu na neki način spojiti svoje dvije ljubavi, medicinu i sport, to je jednostavno bilo to. Mislim da sam od trećeg razreda osnovne škole znao da želim studirati medicinu i za mene nije bilo drugog izbora, tako da mi je jako drago sam u tome i uspio jer mi je to bila jedina želja. Poslije faksa sam radio obiteljsku medicinu, dosta dugo sam čekao na specijalizaciju, ali hvala Bogu uspio sam specijalizirati ono što volim.
Dio tvog posla su i pregledi sportaša svih uzrasta. Koliko su mlađe generacije danas motorički spretnije ili nespretnije u odnosu na neke ranije određene standarde?
Pa iskreno puno više nespretnije. Evo sjećam se kakvi smo mi bili kao mali, što smo sve mogli, skakali smo, penjali se, trčali… danas djeca jednostavno motorički zaostaju za prijašnjim generacijama. Npr. danas većina djece ne može napraviti običan čučanj.
Što misliš zašto je to tako?
Jednostavno djeca danas sve manje slobodno igraju. Koliko god to zvučalo čudno, ali danas kao da nema one slobodne dječje igre u kojoj oni i trče i padnu i ustanu. To neko prirodno kretanje koje djeca sami svladavaju je djeci neophodno, oni se kroz igru razvijaju, kako motorički tako i psihički i treba ih pustiti da uživaju u igri koliko god je to moguće.
I sam si roditelj i usmjeravaš djecu prema sportu. Koliko je po tvom mišljenu važno to organizirano treniranje, a koliko je važna jednostavna spontana dječja igra? Meni se ponekad čini da kod velikog broja djece treninzi zamjenjuju igru koja zapravo djeluje na puno više područja, a ne samo na razvoj motorike.
Važno je oboje i jedno i drugo ima svoje prednosti, no jedno drugo ne može isključiti. Sport djeci usadi osjećaj discipline, natjecateljski duh, ali igra je vrlo važna i djeci nezamjenjiva. Koliko god da je sport važan mislim da nije opet dobra ni druga krajnost gdje djeca treniraju po dva ili tri sporta i jednostavno uopće nemaju slobodnog vremena koje je njima važno.
Kako prepoznati koji sport je najbolji za naše dijete? Kada i kako ga pravilno usmjeriti?
Mislim da se djeca već s tri, četiri godine mogu lagano početi baviti nekim sportom. Bilo bi idealno da prvo idu u neku opću sportsku školu gdje bi djeca mogla sama pokazati interes prema onome što ih zanima i gdje se već vidi kome leži koji sport. Plivanje, gimnastika, judo, to su neki bazni sportovi koji su možda najbolji za početak, iako svi dečki odmah krenu na nogomet, ali nije loše ni provesti koju godinu u nekom baznom sportu.
Osim u reprezentaciji aktivan si i u HNK Cibalia. Slušaju li igrači tvoje savjete ili moraš liječiti i ono što se moglo spriječiti?
Nažalost često moram liječiti ono što se moglo spriječiti, ali isto tako često na preventivnim pregledima na vrijeme prepoznamo potencijalan problem i uspješno ga riješimo. Kada se radi o djeci roditelji stvarno surađuju i slušaju stručne preporuke. Danas svi koji se službeno natječu moraju proći liječnički pregled i to je jako važno za zdravlje djece, ali i za odrasle sportaše.
Koliko često djeca dolaze na preglede?
Po važećem pravilniku pregledi su dva puta godišnje, a po novom će to biti jedanput godišnje, ali će biti nešto širi nego što je to bilo do sada, evo na primjer drago mi je da se u novom ispravio nedostatak koji smo mi liječnici uočili, a to je da do sada nije bilo obvezno vađenje krvi .
Trebaju li roditelji i treneri shvatiti ozbiljno svaku promjenu ili tegobu koju im igrači prijave?
Naravno da trebaju, ponekad se neke stvari čak niti ne prepoznaju odmah na prvu, zato je jako važno da se reagira na sve ono što se uoči na treningu ili kod kuće, bilo da to primijeti trener, bilo roditelji ili sama djeca. Važno je reagirati kako bi se spriječile eventualne neželjene posljedice.
Koliko je očinstvo primijenilo tvoj pogled na svijet? Što je ono što ti je najvažnije u odgoju i što želiš prenijeti svojim dječacima?
Pa dosta, stvarno dosta. Mislim da se svi mogu s tim složiti. Svakako je promjena na bolje. U profesionalnom smislu također sam primijetio promjene jer sada znam kako je tom roditelju s druge strane koji dovede dijete na pregled.
Već si spomenuo da je hrvatska nogometna reprezentacija kruna svega. Je li to zaista tako? Postoji li veći uspjeh od reprezentacije za profesionalnog nogometaša?
Reprezentacija je kruna svega, baš svega. Hrvatska nogometna reprezentacija je najjači brend kojeg Hrvatska imala. Po meni nema veće reklame od onoga što je napravila naša nogometna reprezentacija, zahvaljujući nogometu prepoznaju nas u cijelom svijetu.
U čemu je tajna nas Hrvata? Mislim možda će zvučati bahato, ali na tako mali broj stanovnika imamo nevjerojatan broj talentiranih sportaša, ne samo u nogometu nego u svim sportovima.
Jednostavno tajna je u tome što smo Hrvati, ha ha ha. Mi smo majstori improvizacije, jednostavno smo talentirani i to je to. Rad je jako važan i nema uspjeha samo od talenta bez rada. Možda jedan igrač na njih tisuću može živjeti neuredno i igrati vrhunski nogomet ili bilo koji drugi sport, ali u pravilu treba biti discipliniran i posvećen onome što radiš. Mi Hrvati smo jednostavno beskrajno talentirani.
Misliš li da ljudi shvaćaju koliko je truda i odricanja potrebno da bi se postigli vrhunski rezultati, posebno u nogometu?
Ma mislim da ne, ljudi su skloni lošim komentarima i tu se baš vidi kombinacija ljubomore i neznanja. Ti dečki žive potpuno disciplinirano, paze na svaki detalj, na prehranu, na školu, na sve, sport je ipak i velik rizik i odricanje, a pitanje je hoćeš uspjeti. A kada bude neki slabiji rezultat krenu lavine negativnih komentara, svi se pretvore u izbornike i imaju pravo rješenje za momčad. Ali to je tako i to je na neki način dio čari ovog sporta.
Što je presudno za sportski uspjeh, sreća ili talent?
Sve je presudno, samo ako si Hrvat imaš veće šanse, ha ha ha. Ma jednostavno mora se sve poklopiti i to je to. Moraš raditi, truditi se, ali u ključnom trenutku jednostavno treba imati sreće.
Postoji li šansa da netko iz malog kluba završi u reprezentaciji?
Naravno da postoji, svi igrači i sve lige se prate, talent se prepozna od malih nogu i taj glas se jako brzo proširi, uvijek te netko gleda, ako si stvarno odličan nema veze igraš li u malom klubu ili velikom netko će te primijetiti. Nogomet je ipak i veliki biznis i uvijek netko prati i traži nove talente.
Za kraj razgovora može neka poruka mladima koji su još u ispitima ili traženju svog životnog poziva?
Mislim da je najvažnije da ne odustaju, da imaju jasan cilj i da rade na tome da dođu do cilja. Neke prepreke ili poteškoće su sasvim normalne i sastavni su dio života, toga moraju biti svjesni, no kada znaju što žele i da se to može postići radom i upornošću sve je lakše.
Što je tebe tjeralo naprijed u teškim trenucima?
Pa eto upravo to, cilj. Imao sam ispred sebe cilj, znao sam što želim, to je dalo smisao svemu onome što sam radio i to je to. To je ono što danas trebamo učiti djecu, da uspjeh u bilo kojem sportu ili životu općenito nije nešto što dolazi preko noći već se za prave stvari treba i vrijedi potruditi. A da je svaki problem rješiv, samo ne treba odustajati.
Uz ovu sjajnu poruku i završavamo naš razgovor, sretni i blagoslovljeni što ga poznajemo, doktora sa srcem i dušom, kako ga je opisao dugogodišnji prijatelj fotograf Dražen Patarčić. Red, rad, disciplina i uspjeh neće izostati. I nemojte zaboraviti da je život i igra, nemojte zaboraviti i uživati u toj igri.
