Razmišljam komentar tjedna preimenovati u komentar mjeseca, toliko često stignem pisati. A opet, javljam se skoro češće nego predsjednik države. Nije da nemam što reći, ljudska glupost kojoj svjedočimo svakodnevno je neiscrpna inspiracija, ali ponekad čovjeku bude lakše šutjeti jer u današnje vrijeme govoriti s pozicije zdravog razuma smatra se nečuvenim i skandaloznim.
Dakle, ovih dana središnja tema su obljetnice. Ali još uvijek i zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona. Prošlo je 25 dana, a novinari, udruge i razni samoprozvani borci i dalje analiziraju pjesme, ljude i motive. I dalje im je nevjerojatno da je pola milijuna ljudi bilo motivirano istinom, vjerom i domoljubljem. Valjda im to nije dovoljno napredno. Nakon šutnje ipak se oglasio Thompsonov odvjetnički tim. Upozorili su medije da nije pristojno ni dozvoljeno opetovano uništavati nečiji ugled i čast. Prozvani mediji našli su se uvrijeđeni. Oni odavno nemaju časti pa su ostali u šoku. Jer već su navikli da svi pošteni ljudi šute dok ih oni cipelare.
Thompson im je isto došao kao naručen jer su više od mjesec dana imali o čemu pisati, neumorno analizirati, u goste pozivati sve nevladine i civilne udruge koje su zgrožene i ugrožene koncertom i slično. Nacionalni mediji inače su zgroženi na prizvuk bilo čega hrvatskog, a ugroženi su još otkad im je Oluja prije 30 godina došla kao grom iz vedra neba.
Mirnu nedjelju medijima je kao grom iz vedra neba pokvario i slučaj nedavnog ubojstva u Zagrebu. Muškarac je ubio muškarca. „Transrodna“ osoba, koja je stekla slavu kao muškarac, po meni, izgubljenim stilom života, našim medijima i antifašističkoj ljevici bio je idol generacije. Muškarac kojeg su proglasili hrabrim jer je na razglas pročitao nešto ispred branitelja u Savskoj, koji su svoju hrabrost doslovno potvrdili na ratištu braneći našu zemlju, dok on vjerojatno nije niti znao što znači riječ hrabrost.
No krugovi koji su ga uzdizali ponovno su pokazali kako im je kukavičluk srednje ime, ono kojeg se stide i prešućuju ga. Kukavičluk koji njihove laži raskrinkava bolje nego što bi to napravio bilo tko drugi. Dakle „transrodna“ osoba, muškarac koji je sebe nazivao Njec Hranjec, pa se kasnije predstavljao kao Sonja, ubio je čovjeka. Mediji su ga godinama dizali u zvijezde, a čim se saznalo da je počinio zločin krenuli su mahnito brisati internetske članke u kojima su ga slavili. Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Nema tu presumpcije nevinosti, odrekli su ga se doslovno odmah. No internet pamti, pa je tako ostala sačuvana njegova fotografija na kojoj ponosno pali trnjanske kresove u Zagrebu, odajući počast nečemu čega se pametan čovjek stidi. Sveopće je poznato, barem ljudima koje zanima zbilja u kojoj žive, da je Njec bio idol generacije svim onim generacijama kojima je vrh kulture slaviti II. svjetski rat, a istovremeno se zgražati nad tim što se netko prisjeća Domovinskog rata. Inače ubijeni je nekada prosvjedovao rame uz rame s zagrebačkim gradonačelnikom Tomaševićem.
Da je nekim slučajem ovakvo svirepo ubojstvo počinjeno na zagrebačkom Hipodromu ili bilo gdje dalje u Zagrebu u vrijeme održavanja Thompsonovog koncerta, mediji bi odmah stvorili poveznicu između koncerta i ubojstva, a potom bi tražili istražni zatvor i za samog Thompsona, držeći ga odgovornim za taj nemili slučaj. Ovako brže bolje brišu sve članke koje bi ih mogli dovesti u vezu s njihovim idolom koji je počinio zločin. U tome i je problem kod idola. Kad tad shvatiš da su bili lažni. Kada svojim pjesmama i djelima hvališ pravog Boga nemaš razloga za sakrivanje.
Ovo ubojstvo u kojem je glavni protagonist muškarac koji se deklarira kao žena se nekim zlim slučajem dogodilo baš u dane kada pada obljetnica onog bogohulnog otvorenja Olimpijade u Parizu prošle godine. Sjećate one užasne predstave u kojoj je hrpa „transrodnih“ osoba svojim performansom izrugivala Posljednju večeru i kršćanske simbole, a redatelj otvorenja te grozote branio je umjetničkim izražavanjem? Ni danas ja u tome ne vidim umjetnost već samo ruganje zdravom razumu, a to ruganje je samo pokazalo koliko je zlo u njima prozirno.
No olimpijski trojanski konj kojeg nam je servirala abeceda seksualnih sloboda donio je novu opasnost koje mnogi na prvu nisu bili niti svjesni, a koja je ovih dana ponovno na velika vrata osvojila hrvatski medijski prostor. Kako znamo tko je muško, a tko je žensko? Kako ćemo utvrditi spol? Biologijom? Znanošću? Tko kontrolira znanost? Tko odlučuje koja znanost je ona koju će servirati masama? Možda psiholozi i psihijatri koji oduševljeno daju suglasnost djeci za postupke promjene spola? Dok se upecate lako na prvu udicu ne razmišljate o većim zamkama koje vas iz tog svijeta dolaze doslovno progutati i odvesti u tamu. Možete misliti da sam luda, ali ova cijela situacija s svakim pojedinim slovom abecede nema veze s borbom za ljudska prava. Ima veze samo s borbom dobra i zla. S zlom se ne pregovara, jer kad jednom popustite prevarit će vas. Zlo je lukavije.
Pjesma, domoljublje, ponos i molitva pola milijuna ljudi na Hipodromu i barem još pola toliko na društvenim mrežama očito je djelovala egzorcistički na sve one kojima je Hrvatska trn u oku, a kako se bliži obljetnica Oluje postaju sve nervozniji. Prvo su poslije koncerta krenuli s povijesnim tumačenjima događaja vezanim uz II. svjetski rat, naravno poklanjajući pažnju isključivo žrtvama koje nisu hrvatske nacionalnosti. Mladi povjesničar Rotim koji je na društvenim mrežama potegnuo pitanje stvarnog broja žrtava II. svjetskog rata također je danima bio inspiracija obavještajnih, pardon, informativnih emisija, no nijedan stručnjak među njima, pa čak ni Mojmira koja svakodnevno hrabro preodgaja naciju, nije se usudio pozvati ga u studio i javnosti prezentirati stvarne činjenice.
Kako se približava obljetnica Oluje ponovno se trude baciti ljagu na veličanstvenu pobjedu Hrvatske, na pobjedu hrvatske vojske, hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda. Naroda koji je uspio nemoguće, koji je obranio svoje i kada se činilo da su svi protiv njega. Ponovno se zbrajaju i nepostojeće žrtve, ponovno se daju naslovnice onima koji vrše psihološki teror nad zemljom čijim se građanima nazivaju. Ponovo se laži svjesno izgovaraju u kamere i nazivaju istinom, a mediji ih svesrdno reklamiraju i podržavaju.
Danas me posebno nasmijala naslovnica Mojmirinog RTL-a koji poklanja pažnju vrlo važnom društvenom faktoru: antiratnim feministicama. Doslovno su tako potpisane autorice transparenta na kojem piše „vojni mimohod za smrt“. I što sad tu reći? Kako objasniti tim ženama koje su posve odmaknute od stvarnosti da vojni mimohod ne slavi smrt nego život? Da ovaj vojni mimohod slavi život naše Domovine, za kojeg su se izborili nečiji sinovi, očevi i djedovi? Kako objasniti obiteljima koje su ostale bez svojih članova, čiji životi su izgubljeni u Domovinskom ratu, da njihovu žrtvu u toj istoj zemlji danas omalovažavaju i izokreću? Koliko samo treba biti umišljen i ohol da ovakav transparent staviš ispred vojske države koja čuva i tebe i tvoj bezobrazluk.
Od Oluje je prošlo tek 30 godina. Gotovo svi u Hrvatskoj znaju istinu i o Oluji i Domovinskom ratu, a pojedinci nam putem medija o tome uporno serviraju neku svoju, drugu verziju povijesti. Ako tako lažu o nečem otprije 30 godina možemo samo zamisliti što sve lažu o nečemu otprije 80 godina. Pretpostavljam kako su iste te antiratne feministice one koje nose palestinske zastave po Zagrebu?
Oko nekih stvari u Hrvatskoj ne bi trebalo biti pregovora i dogovora. To su prije svega Domovinski rat, Oluja, Vukovar, Škabrnja. To je činjenica da je naš identitet vezan uz kršćanstvo koje nas je oblikovalo, vjeru koja nas je sačuvala unatoč svim neprijateljima kojih je uvijek bilo tijekom dugih stoljeća naše povijesti. Kada otvoreno gaziš po vrijednostima države u kojoj živiš zapitaj se u kome je problem?
Zamislite da je netko nakon onog svečanog podizanja zastave na kninskoj tvrđavi rekao braniteljima i generalima: bit ćete prozivani i osuđivani, zemlja za koju ste se borili i dalje će slaviti vaše neprijatelje i proglašavati ih idolima. Zamislite da vam je netko prije 30 godina rekao da će glavnim gradom Hrvatske vladati ljudi koji Domovinski rat smatraju mitom, a Tita i partizane herojima ? Ljudi koji su nekim čudom u svom djelovanju uspjeli spojiti i mržnju prema Hrvatskoj i mržnju prema kršćanstvu i mržnju prema svemu što bi običan narod smatrao normalnim, prema obitelji, braku i djeci. Ljudi koji zdrav razum smatraju skandalom, a svoje skandalozno ponašanje napretkom.
Možemo se razilaziti u mišljenjima, možemo smatrati neke socijalne programe boljima od drugih, ali ne možemo opravdavati i tolerirati neprijateljstvo prema vlastitoj državi kroz lažni prikaz borbe za ljudska prava. Ako osjećaš Hrvatsku kao svoju Domovinu ne možeš šutke gledati na njeno omalovažavanje i uništavanje. Ako se deklariraš kršćaninom ne možeš mirno gledati na ruganje tvojim svetinjama pod krinkom kulture, umjetnosti i naprednosti. Ono što ljudi koji uporno Hrvatskoj žele zlo ne shvaćaju je kako istina uvijek pronađe put. Jedan mudar čovjek s kojim sam nedavno imala priliku razgovarati rekao je: „Božji se narod ne da varati.“ A to je upravo ono čemu smo svjedočili 5. srpnja u Zagrebu, to je i ono što ćemo slaviti 5. kolovoza u Kninu.
Unatoč svemu narod zna i osjeća, narod vidi dobro i zlo, ali narod još uvijek šuti. Zašto je to tako ne znam. No valjda još nije došlo vrijeme da se to zlo koje guši našu Domovinu pobijedi. Često mi je ovih dana na pameti bio naš blaženi kardinal Stepinac. Gotovo svaka njegova riječ zvuči tako proročanski. Stepinac je rekao: „ Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo – ali sotoni popustiti, to nikada! Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti. Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.“
Sva mudrost sažeta je u tih nekoliko rečenica. Čudni su putevi Gospodnji, ali on je vjeran Bog. Neće on ostaviti svoj narod. Dok zli pletu mreže pred kamerama i na naslovnicama, neki puno tiši drže sva četiri kutka naše Domovine, čuvaju našu vjeru, pričaju istinu našoj djeci, mole se i ufaju se da će biti bolje. Ne plaše se ovih prolaznih sporednih likova. Tko je mogao zamisliti Thompsonov koncert na Hipodromu nakon onog gašenja mikrofona na Trgu bana Jelačića? Bog uvijek ima bolji plan, samo treba biti vjeran. Narod je 5. kolovoza 1995. pokazao tko smo i što smo, narod nas je na to podsjetio i 5. srpnja 2025. Narod je još tu. Božji narod se ne da varati. Znamo čiji smo. Kiše padaju. Polja rađaju. Djeca sanjaju. Nije nas ostavio Bog.