Roditelji, obitelj, prijatelji, poznanici, čitava Hrvatska, jučer se oprostila od jednog mladog života.
Luka Milovac, mladić iz Drniša, jučer je sahranjen. U tjednu kada je trebao proslaviti završetak svog srednjoškolskog obrazovanja. Dječak na pragu života, života koji je ugašen tako monstruozno i nepravedno.
Prvo pitanje koje čovjeku padne na pamet je „Bože, zašto?“. Ili možda „Bože gdje si? Kako si to mogao dopustiti?“
Neizreciva bol i patnja, pitanja bez odgovora, nevjerica, očaj, tuga…. Sve to sada pritišće one ljude koji su Luku iskreno voljeli, a najviše naravno njegove roditelje. Kako uopće prihvatiti da tvog djeteta nema? Kako prihvatiti da ga nema zato što mu je život oduzeo netko tko je svoj život upotrijebio za zlo. Teško. Nemoguće. Da je Lukin život izgubljen u kakvoj nesreći, možda bi bilo lakše. Ovako…kako shvatiti ovo neshvatljivo zlo.
Mediji su puni raznih mišljenja, raznih komentara. U ovakvim situacijama često zlobni ljudi pokažu baš tu svoju stranu ličnosti. Tako je Šprajc iskoristio ovu tragičnu situaciju da se naruga hrvatskim braniteljima. Bivši ministar Ranko Ostojić otišao je toliko daleko da za Lukinu smrt optužuje sve one koji su glasali za HDZ. Jer su valjda sada birači krivi. Iako je u vrijeme kada je monstruozni ubojica prvi put bio u zatvoru ministra policije bio isti taj Ranko Ostojić, a na vlasti SDP.
Prestrašno. Koliko malo ljudskosti mora biti u nekome da se u ovakvom trenutku ovako ponaša? Ako ste ikada sumnjali u postojanje dobra i zla ovih dana je i više nego očito kako i dobro i zlo postoje. Nažalost neki ljudi slobodnom voljom biraju zlo.
Koliko god to bilo čudno i nepravedno gotovo je pravilo da nam ovom svijetu stradaju nevini. Da prerano ode netko tko je bio dobar, drag, vrijedan. Mlad. A ostaju oni koji svoj život troše uzalud. Koji zapravo nisu dobri. Zašto je to tako? Ne znam. Ne razumijem. Možda Bog zna da pravednik lakše podnese patnju.
Sada svi traže krivca. No za ovo stanje u kojem nam se društvo danas nalazi zapravo smo krivi svi. Neodgoj se opravdava, nerad tolerira, mafija veliča. Loši primjeri s naslovnica postavljaju se kao uzor, a dobri ljudi se ismijavaju. Marljivi ljudi smatraju nesposobnima, snalažljivi uspješnima.
I unatoč tome svijet opstaje samo zato što se u toj masi ljudi uvijek nađe netko tko će nešto dobro učiniti nesebično. Netko tko će primijetiti kada je nekome potrebna pomoć, a neće okrenuti glavu. Netko tko će izgubiti malo svog vremena ili svojih sredstava da bi pomogao nekome drugome. Netko tko osjeća odgovornost za činjenje dok svi gledaju kako će se izmaknuti.
Svaki put kada možete a ne učinite i vi ste odgovorni. Svaki put kada dopustite da nešto loše pobjeđuje jer smatrate da to nje vaša stvar vi ste odgovorni. Zlo prevladava jer dobri ljudi ne čine ništa.
Netko je možda ovaj predmet držao u ladici. A možda i nije. Netko je možda davao sve od sebe i baš je ovdje je pogriješio, baš ovdje se umorio. A možda netko baš namjerno nije radio. Netko nekada ima veće zadatke od nekih drugih. Jer netko vjeruje da ih može najbolje riješiti.
Mladi Luka je jedna žrtva. Jedna. I ta jedna je previše. Žrtva pojedinca. Koliko god ova tragedija bila neshvatljiva nije trenutak za licemjerstvo. Nije trenutak da oni ljudi u našem društvu koji nemaju nimalo empatije prema nekim drugim Lukama sada budu najglasniji. Nije trenutak da oni ljudi koji nakon osamdeset godina u svakoj novoj otkopanoj jami punoj nedužnih kostiju gledaju kako se njihova bol zataškava i negira, a sada bi se skupljali politički bodovi na nekoj svježijoj boli. Nije trenutak da oni političari koji opravdavaju, ignoriraju i prešućuju nevine i nepravedne smrti koje su rezultat sustavnog uništavanja jednog naroda sada skupljaju političke bodove na organiziranjima „protesta“.
Ako ste ikada doživjeli neku osobnu ili obiteljsku tragediju vjerojatno ste doživjeli i to da je netko drugi kojemu je objektivno barem upola lakše nego vama pred vašim očima izigravao žrtvu, ridao lažne suze i skupljao bodove za trenutačnu osobnu korist.
A vi ste to sve vidjeli i znali. I šutjeli. Jer ste vidjeli da nema smisla. Da je jedino što vam preostaje i dalje činiti dobro i ufati se kako je Bog u svojoj beskonačnoj mudrosti i vašu patnju uračunao u nečije spasenje. I to ne može razumjeti nitko tko to nije doživio. I ne vrijedi to ljudima objažnjavati.
Lukinoj obitelji ne trebaju glasni prosvjedi. Njima treba iskren zagrljaj. Podrška. Skuhan ručak. Netko da donese namirnice iz trgovine. Da učini ono što se mora. Što bi oni inače činili sami da nisu u ovoj tragičnoj situaciji.
Lukinoj obitelji treba ljubav. Treba vjera. Ne treba im lažno suosjećanje. Ne treba im da novinari misle kako je dobra ideja stvarati heroja od ubojice i trčati s mikrofonom za njim.
Uvijek će biti dobra i zla. Dok je svijeta. A život uvijek nastavlja postojati zbog dobra. Zbog života samog. Jer smrt nije kraj.
Nemojmo dopustiti da kap po kap naših propusta bude neka nova bujica koja će odnijeti neki novi nevini život. Molimo za Luku. Ako smognete snage molite i za njegovog krvnika. Nemojte mrziti. Ne dopustite da vam srce ispuni mržnja i osveta. Prepustite Bogu njegovu pravdu.
A vi činite dobro. Jer vrijedi. Nismo mi od ovog svijeta, samo smo u njemu. Luka to vjerujem sada zna. Luka je na sigurnom, u kući očevoj. I sve mu je jasno. Ono što nama još nije. Ali činimo dobro, koliko god bilo teško, nemojmo odustajati od dobra.
Ako svi budemo činili dobro naša Domovina bit će siguran dom za sve nas. Luka počivaj u miru, a neka dragi Bog otre suze tvojih voljenih. Moli za našu djecu. Vjerujem da Bog zna zašto, a mi ne moramo znati. Naše je da vjerujemo.