Iako smo mi prvenstveno lokalni medij, sudeći po onome što vidimo u domaćim nacionalnim medijima morat ćemo uvesti rubriku: „Što su vam novinari danas rekli, a to (opet) nije istina“.
Vijest koja me jučer posebno zatekla bila je bombastični naslov N1 televizije kojim najavljuju poseban program obilježavanja „dvije godine invazije na Gazu“.
Dakle N1 je jučerašnji dan obilježavao „drugu godišnjicu invazije na Gazu“. N1 svjesno obmanjuje javnost. 7. listopada 2023. dogodio se monstruozni napad terorista Hamasa na Izrael u kojem je ubijeno više od 1200 osoba, poubijane su cijele obitelji, zvjerski su mučene i silovane žene i djevojčice, mnogi su oteti i danas još uvijek nisu vraćeni svojim kućama. To se dogodilo 7. listopada 2023. A ne izraelska invazija na Gazu. Nevjerojatno da je netko toliko arogantan da ovu vijest donese na način na koju ju je jučer donijela N1 televizija. Uz to tu su još bili i njihovi dežurni „stručnjaci“ koji su razglabali o temi.
Nevjerojatno je i kako pojedini domaći političari zazivaju priznanje Palestine uspoređujući Hrvatsku borbu za neovisnost s onim što sada Hamas radi u Palestini. To jednostavno ne može ići u istu rečenicu.
Nitko od naših dežurnih boraca za prava svega i svačega nije za saborskom govornicom osudio ubijanje kršćana u Nigeriji. Jeste li igdje u domaćim medijima, osim časnih izuzetaka poput Informativne katoličke agencije, mogli pročitati o genocidu kojeg tamošnji muslimani rade nad nigerijskim kršćanima? Prema podacima koje je objavila nigerijska biskupska konferencija od 2015. oteto je najmanje 145 svećenika, uništeno 19 000 crkava, a 15 milijuna ljudi napustilo je svoje domove jer su žrtve mržnje zato što su – kršćani. I oni stradavaju tamo svaki dan a svjetsku javnost za to nije briga.
Licemjerno i nevjerojatno je i kako se pojedine političarke i medijske aktivistice u Hrvatskoj, naravno one ekstremno lijevih uvjerenja, Možemovke i slične, istovremeno zalažu za svakovrsna prava žena u Hrvatskoj omalovažavajući hrvatsko zakonodavstvo, kulturu i društveno uređenje kao da smo najgori na svijetu, ali Palestina im je valjda obećana zemlja. Pri tome ne spominju kako u toj Palestini zahvaljujući upravo njihovoj kulturi i društvenom uređenju žene nemaju prava ni slična onima koje uživaju u Hrvatskoj.
Pripadnici Hamasa, koji upravlja dijelom Palestine čije priznanje naši lijevi ideolozi traže, izvršili su napad na Izrael 7. listopada 2023., zvjerski su ubijali i mučili, sakatili, silovali i ubijali izraelske žene i muškarce. U Palestini ne postoje prava LGBT i ostalih slova koja ih diljem Europe podržavaju. Čovjek se s pravom mora pitati je li moguće da su ti naši zapadni glasnogovornici Palestine jednostavno umno ograničeni, slijepi ili to jednostavno rade iz koristi?
Puna su im usta gladne djece u Gazi, a nijednom nisam primijetila kako su osudili Hamasove zločine, posebno nad ženama koje tako zdušno „brane“. Nisam primijetila kako se bore za djecu u Hrvatskoj, npr. za dostojanstvenu brigu za djecu s posebnim potrebama i slično. Nisam nikada primijetila da je Maja Sever ustala na prosvjed zbog nigerijske djece. Jedina djeca na svijetu koja zanimaju većinu svjetskih aktivista su palestinska djeca. Ovi ostali očito nisu marketinški zanimljivi.
Dok nisu zauzeti borbom za slobodnu Palestinu ista ta politička ekipa u Hrvatskoj, Možemo i partneri, guraju „zdravstveni odgoj“, odnosno upoznavanje djece sa seksualnim nastranostima od najranije dobi. Pod krinkom zdravstvenog odgoja, brige za dječje mentalno zdravlje i dječja prava, na press konferenciju na kojoj su predstavljali budući „izborni“ program Status M, partnerska udruga stranke Možemo, donijela je „karte seksalice“ koje navodno nisu namijenjene maloljetnicima, a koje sadrže eksplicitna pitanja u vezi seksualnosti na koja bi i odraslima vjerojatno bilo neugodno razgovarati s nekim u četiri oka, a kamoli pred cijelim razredom i nepoznatim seksualnim edukatorom. Karte su po mom mišljenju bolesne, doslovno b o l e s n e. Uopće ideja da nečije dijete odgovara na pitanja poput „kako izgleda tvoj savršeni seks“ je za zatvor i liječenje.
Možemovcima nije jasno zašto se roditelji bune, zašto je napokon i Crkva u Hrvatskoj reagirala. Nije im jasno što se tko ima petljati u njihove potpuno iskrene namjere. Možda je odgovor na njihovo pitanje upravo to- njihove iskreno zle namjere koje su toliko očite da ih je postalo stvarno teško prikriti, koliko god se udruženi nacionalni medijski aktivisti to trudili.
Forsiranje nametanja seksualnosti djeci, pozivanja na neke izmišljene rodne ravnopravnosti koje bi valjda trebale zamijeniti zdrav razum i odgovornost pojedinca, uporno stavljanje u javni prostor u iste rečenice pojmova „djeca“ i „seksualnost“ kojim se pokušava javnost naviknuti na to da je seks nešto što se smije spominjati uz pojam dijete, to je ukratko ono što zasad o „zdravstvenom odgoju“ znamo iz njihovih javnih nastupa. Totalno poremećeno.
Stvar je toliko podmuklo zla da su „karte seksalice“ samo vrh ledenog brijega koji krije raznorazne „stručnjake“ koji zdušno brane „zdravstveni odgoj“, poput psihologinje Tanje Jurin koja je ovih dana posebno dospjela u fokus javnosti.
Ta žena je psihologinja, a njen „stručni“ govor o pedofiliji kao o nečemu za što treba imati razumijevanja ako se nije još počelo u stvarnosti prakticirati je nešto najgnjusnije što sam vidjela u posljednje vrijeme. Žena je psiholog koji je očito pun razumijevanja za ljude s pedofilskim sklonostima, a ja evo nemam razumijevanja za takve ljude, a pogotovo ne za takve psihologe. Pozivanje na „stručnjake“ poput Kinseya koji je javno zagovarao pedofiliju je jednostavno gnjusna za svakog tko ima imalo zdravog razuma. Stručnjakinja Jurin je tražila i dobila potporu Hrvatske psihološke komore. Možda je napokon došlo vrijeme da se prestanemo pouzdavati u znanost kada vidimo tko njome upravlja.
Grozim se svijeta u kojem netko ima razumijevanja za pedofile, istovremeno smatra kako djecu treba upoznavati sa seksualnošću i „zdravstveno“ ih odgajati uklanjajući im svaki stid i sram o temi o kojoj prirodno svatko ima stid i sram, „slučajno“ im nudi „prelazak“ u drugi spol kao rješenje za njihove pubertetske mušice te im prikazuje seksualnost kao nešto što je ljudski i životinjski na istoj razini, tjelesnost odvojena od razuma.
Ekipa koja sve ovo podržava istovremeno je gorljiv zagovaratelj prava na pobačaj, dakle prava da ubijete ljudsko biće u majčinoj utrobi iz nekog vama i njima znanog razloga. Jer oni smatraju kako je to pravo žene. Zgrozila me jučer vijest kako je netko „pobacio“ dijete u 35 tjednu trudnoće, no srećom pobačaj nije uspio pa je dijete ostavljeno u plastičnoj vreći da se uguši. Naišla je medicinska sestra i nije mogla gledati tu smrt pa ga je spasila. Ne bi me čudilo da majka djeteta tuži medicinsku sestru jer je povrijedila njeno pravo na pobačaj.
Ovolika količina zla i nastranosti jednostavno je nevjerojatna. A sve pod krinkom „borbe za ljudska prava“. Malo su ženska, malo su dječja, ne zaboravimo i klimatska. Zlo se doslovno ruga ljudima. Uzelo im je svako dostojanstvo, moralnost i zdrav razum, svelo ih na robove tjelesnosti koji uništavaju sami sebe i ostala ljudska bića. Koja su stvorena na sliku Božju. Zato ih i uništava. A ljudi misle da su „slobodni“ i „napredni“ jer slave stanja svijesti koja su daleko od zdravih i prirodnih.
Treba li se čuditi kako je ista ta ekipa, lijevi ekstremi u našoj politici, blagonaklono gledala na ubojstvo Charlieja Kirka? Naravno da ne. Ljudi kojima je prihvatljivo ubojstvo djeteta u utrobi likovali su nad ubojstvom nedužnog čovjeka. Nije on samo ubijen, on je okrutno smaknut pred očima javnosti.
Čovjek koji je smaknut jer je govorio istinu. Jer je nazivao stvari pravim imenom. Pobjeđivao je tu lijevu ekstremnu ekipu istinom. A oni istinu nisu mogli podnijeti pa su ga ubili. Koliko zlo mora vladati tobom da se veseliš tuđoj smrti? Da javno pišeš statuse „zaslužio je“. Da vijest o njegovoj smrti poput Mojmire najavljuješ na način da ju iskoristiš za potpirivanje mržnje prema Trumpu umjesto za izraz sućuti njegovoj ženi koja je ostala udovica s dvoje male djece? Neke žrtve su vrijedne reflektora, a neke nisu ni kada ih smaknu pred kamerama.
Charlie je znao stvari nazvati pravim imenom. Znao je prepoznati kako je naš kršćanski svijet pod napadom. Istim onakvim od kakvog nas je 1571. godine obranila Kraljica svete Krunice. Neprijatelj je sada još pojačao svoje trupe, lukaviji je. A kršćani umjesto ujedinjeni – slijepi.
Da ne bi slučajno progledali i sada kada su propovijedi naših biskupa počele jasno ocrtavati nepravdu i bol našeg naroda, ne iz pomodarstva već iz potrebe istine, dežurni stručnjak Puhovski javno je ustvrdio kako je „intelektualni nivo Crkve u Hrvatskoj nizak“. Hvala ti Bože što si se objavio nama malenima, laicima i vjernim svećenicima, a stručnjaci lijeve ideologije će te kad-tad upoznati.
Rijetki su danas ljudi koji vide stvari onakvima kakve jesu. Možda nisu sami krivi, možda su predugo pristajali na zlo, opravdali ga i relativizirali pa su se sada na njega toliko naviknuli da ih je ono potpuno pobijedilo.
Rijetki su danas oni koji će poput Charlieja imati hrabrosti glasno govoriti istinu, koji će braniti ono u što vjeruju, koji će podignuti glas i kada svi drugi šute. Rijetki su oni koji neće samo šutke sklanjati se od zla već to i javno svjedočiti i govoriti, kojima će biti važnije ono što će o njima biti zapisano u vječnosti od onoga što će biti zapisano u ideološkim medijskim naslovima.
Charlie je pokrenuo lavinu dobrote u Americi, pokrenuo je tisuće mladih ljudi koji su po prvi puta otvorili oči i počeli misliti svojom glavom. Pokrenuo je i one koji ne mogu podnijeti istinu. No kao i uvijek istina se ne može ušutkati. Charlieja nema, ali njegove riječi žive i dalje. Charlieja slušaju i ove strane bare.
Sjećate se one zgode iz Biblije kada je starac Šimun rekao našoj Gospi kako će joj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca? Čini se kako sa svakim zlom koje Bog u svojoj vječnoj mudrosti dopušta neke stvari koje su nam bile skrivene izađu na vidjelo. Charliejeva smrt razotkrila je mnoge u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj koji su slavili ubojstvo. Smrt Izraelaca 7. listopada 2023. razotkrila je mnoge diljem svijeta koji su taj pokolj slavili kao pobjedu. Razmislite malo, koje duše mogu slaviti ubojstva?
Mnogi su vjerojatno i 7. listopada 1571. bili spremni slaviti pobjedu nad ubijenim kršćanima, a iako su sve ovozemaljske snage išle u njihovu korist to se ipak nije dogodilo.
Borba dobra i zla traje jako dugo, od postanka svijeta. U duhovnom svijetu je uvijek ista, samo se na zemlji lica boraca mijenjaju. U naše vrijeme borba postaje sve očitija. Nije vrijeme za biti neutralan. Svatko od nas je čuvar brata svoga. Odgovarat ćemo za grijehe, ali i za propuste. Vrijeme je da dobri ljudi prestanu propuštati zlo i okretati glavu na drugu stranu.