Prošli tjedan iznenadio me javni povratak na scenu Dalibora Matanića. U biti nije me iznenadio povratak na scenu nego način na koji se vratio.
Redatelj koji je prije godinu i pol dana optužen za napastovanje kolegica povratnički intervju odradio je ni više ni manje u – ženskom časopisu. Intervju ili plaćeni članak, što god je to bilo, svjetla reflektora smišljeno je okrenuo na redatelja, objašnjavajući javnosti kako je njemu bilo teško, a njegove žrtve ponovno su ostale negdje iza kamere, nebitne i bez glasa.
Ženski časopis koji „slavi“ moderne žene, kojem su naše dežurne borkinje za prava žena moderne heroine, u prvi plan stavlja zlostavljača žena pokušavajući mu ispeglati javni imidž tako da nam ga skoro dođe žao jer on ima „opravdane razloge“ zbog kojih je radio to što je radio.
Isti taj ženski časopis na naslovnici je imao istog tog Matanića s Idom Prester uz naslov „skupa protiv nasilja nad ženama“. Samo za vrijeme je naslovnice on je još uvijek bio zlostavljač koji se ne kaje. A to je očito ostao i nakon ove naslovnice. Važno je za spomenuti kako ga je intervjuirala ni manje ni više nego žena.
Ida Prester se koliko je meni poznato nije oglasila o njegovom povratku. Nisu to učinile ni brojne druge glasne borkinje za prava potlačenih hrvatskih žena, npr. nije ni Severina digla naciju na noge, Možemo o tome nije snimio deset novih tik tok videa kojima vam servira na gotovo svoju izmišljenu stranu povijesti, Jelena Veljača nije zatražila hitan sastanak kod premijera kako bi u kazneni zakon uvela novo izmišljeno kazneno djelo. Ništa. Baš me zanima je li im itko od žena koje ih slijepo prate to zamjerio.
No neke žene su se ipak javile jer je Matanićev potez očito previše ljigav čak i za njegove poklonike. Nekako je to pokajanje toliko neuvjerljivo da čak ni feministice ne padaju na njega. A njima stvarno možeš svašta prodati pod istinu.
Osim lažnog kajanja stalno ponovno trpimo i lažnu povijest. Zagrebačka gradska vlast silno drži do povijesti. Pa su povijesti radi i radi svoje ideologije odlučili promijeniti nazive ulica u Zagrebu. Plaše mladež s ustašama, a prešućuju partizane, iako im je obrazovanje im na listi prioriteta, bilo da se radi o seksualnom obrazovanju mladeži, bilo o povijesnom. Ivana Kekin tumači povijest stručnije od akademika, do u detalja zna tko je bio ustaša, a tko partizan. Samo zaboravlja što su radili partizani koju su „oslobađali“ Hrvatsku ’45.
Zanimljivo kako se usred ove rasprave o imenovanju zagrebačkih ulica našla i jedna slavna Vinkovčanka, Elza Kučera. Po njoj nosi naziv jedna dvorana naše nove Gradske knjižnice, a čini se kako će i zagrebačka ulica. Naime Možemosi miču nazive nekih ulica navodno zbog ustaštva, a istovremeno su predložili da se jedna ulica zove po Elzi Kučeri. Drago im je da im Elza ne smeta, no argumenti su im lažni. Naime likovi koje su izbrisali nemaju veze s ustaštvom, a Tomislav Jonjić im je ukazao na to da je im je promaklo kako je stručnost Elze Kučere bila toliko neupitna da je preživjela i NDH režim, pa je čak dobila i pohvalu od samog poglavnika Pavelića. Možemosi su vjerojatno otišli na daljnju lekciju iz povijesti, a što je dalje bilo saznat ćemo u novom videu. HOS su već ocrnili, čekam kada će na red doći Stepinac, Blago Zadro ili neki drugi koje će podobno trebati izbrisati iz povijesti.
Jugoslavija i njene metode očito nisu mrtve u glavama onih koji upravljaju glavnim gradom, ali ni u glavama mnogih koji ih podržavaju i dijele njihovo oduševljenje komunističkim sustavom koji je neistomišljenike bacao u jame bez suda i presude. Nove ulice i trgovi koji bi nosili imena po Titu su im prihvatljivi. Komunizam očito ni iz daleka nije poražen. Štoviše, u Zagrebu se prošlog vikenda održala Jugoslavenska škola komunizma u organizaciji Revolucionarnog komunističkog saveza s temama kao što su „svjetske perspektive za revoluciju“, „značaj Palestine za revolucionarnu borbu“ i slično.
Što je zajedničko redatelju Mataniću i političarima koji i dalje nariču za Jugoslavijom i veličaju je gdje god stignu? Dvije stvari. Možda i tri. Odvojenost od realnosti, bahatost i nedostatak pokajanja. A kada lažnim pokajanjem preko medija kupujete slavu i naklonost neuke publike lažno pokajanje samo još više podiže razinu bahatosti. No zlo ipak kad-tad uništi samo sebe, tako je čini se i Matanić sam presudio svojoj karijeri, a hoće li mu i kada presuditi i neki hrvatski sud tek ćemo vidjeti. Možda i hoće kada njegove žrtve dobiju zasluženo mjesto koje ima pripada.
Kada će razina bahatosti jugonostalgičara i komunista koji i dalje upravljaju hrvatskim medijima i politikom doseći tu razinu bahatosti da ju čak ni nezainteresirana publika neće moći ignorirati? Nadam se ubrzo. Nadam se da će obični ljudi napokon postati dovoljno zainteresirani za ono što se događa mimo njih dok oni pokušavaju živjeti svoj normalan život.
Dok se vi brinete o svojim svakodnevnim problemima netko se brine o tome izbriše imena zaslužnih Hrvata, podvaljuje vam kao zvijezde nasilnike, promiskuitetne, nemoralne i neuke osobe, prenose vam propagandu umjesto vijesti, u svoje političke programe stavljaju izjave kako je Domovinski rat mit, a istovremeno se prave jako zabrinuti istinu, za Domovinu, za moralno stanje mladeži i za sprječavanja nasilje nad vašom djecom.
Je li tim ljudima žao zbog laži koje svakodnevno izgovaraju? Čini mi se kako nije. Je li im žao zbog onoga što su njihovi prethodnici koje slave radili 45? Čini mi se kako nije. Žao im je što mladi danas idu u Crkvu pa o tom javno nariču, poput Rade Borić. Čini mi se da je to bio rijedak trenutak njene iskrenosti.
Iskreno pokajanje nije sramota, ono je milost kojom razaznajemo dobro i zlo, kojom preuzimamo odgovornost za svoje postupke, kojom se odričemo grijeha i zla koje smo učinili. Pokajanje nas čini novima, boljima. Pokajanje je itekako potrebno. Ono ne mora biti pred kamerama i naslovnicama, već u srcu i u ispovjedaonici, tamo gdje je to zaista važno.
Nemojte padati na lažna pokajanja, na lažna suosjećanja, na lažna prikazivanja povijesti, na iskrivljena prikazivanja sadašnjosti. Nemojte pristajati na zlo umotano u celofan kajanja. Dobro i iskrene namjere ne trebaju marketinšku mašineriju, oni dovoljno govore sami za sebe. Ali kada hoćete prodati loš proizvod onda je to druga priča.