S ulaza me je zapljusnila snaga basova koje je puštao mladi cool DJ za svojim mix pultom. Stara omanja napuštena tvornička hala bila je ispunjena toplinom i zaraznom energijom koja te je napajala. Deseci uokolo seksipilnih posjetitelja tako jednostavno, a opet izazovno su plesali i kao po uigranoj koreografiji dizali ruke prema DJ-u. Pod svjetlima reflektora oznojena koža im se sjajila. Polu zamračen ambijent atraktivno su osvjetljivali zeleni laseri i svjetlosni efekti dodatno podižući ludu atmosferu. Sa svakom novom pjesmom vriska oduševljenja na podiju bila bi sve jača.
Insomnia, Children, Saltwater, Seven Days and One Week strujale su mi venama.
Jednostavno sjajiš.
Techno glazba i pogotovo nešto mekši house me je obuzeo. Dizao me je, punio energijom, činio sretnim. Tih 1990-ih oko te glazbe vrtjelo se nas pedesetak jednih te istih faca iz grada. Ostali su bili leteći. Ta većina kasnije pristiglih zavoljeli su techno radi trenda. Iz đira što bi rekli.
I danas, toliko godina kasnije volim poslušati house muziku.
I danas se na nju znam naježiti.
Želeći Vinkovce staviti na techno mapu s par prijatelja organizirao sam neke od prvih partya u gradu. Neponovljive Nove godine u Mađarskoj školi i „Sanu“ na Kanovcima. Uspio u dvorani u Lenijama za Vinkovačke jeseni okupiti više od 700 ljubitelja ovakvog provoda. Vinkovačke partijane za pamćenje bile su na Banji, bazenu Barutana u Zagrebačkom bloku, ciglani na Dilju…
Jutarnji afteri* pod mostom na Bosutu u Radićevom bloku uz muziku iz parkiranih automobila i vikendi u “Veteranu” na korzu prve su slike kojih se sjetno prisjetim te naše techno euforije koju smo širili oko sebe. Gužvanje na šanku “Veterana” punog piva, vrištanje i neumorno grljenje s Vecom, Ronicom, Krešom, zacakljenim Božom, zarazno smiješnim Jelom, živčanim Bešom, oznojenim Skenderom, Stojom koji nam se čudio i uživao, Ivanom, Mirelom, Vlatkom, Almom… ne želim zaboraviti. U kolonama automobila odlazili bi na partyje u Osijek, ali i na one zvučnije u Zagreb.
Nećemo se lagati opojni stimulansi nisu bili strani pratiteljima techno partya no bezazleno je to opisivati s današnjim vremenima.
U beskrajnim pričama na jednom od aftera izrodila mi se ideja o odlasku na onaj najveći party. Berlinski Love Parade. Želio sam doživjeti tu energiju koju su stvarali najveći svjetski DJ-i puštajući glazbu s usporenih velikih kamiona nakrcanih ogromnim zvučnicama dok oko njih više od milijun ljudi sretno pleše po Berlinskim ulicama. Berlin je bio daleko, veliko, ogromno, pomalo mistično. Love je uvijek falilo. Razmišljao sam organizirati bus za domaću ekipu. Čak napravio promo letke no kako je vrijeme odmicalo ekipa je iz raznoraznih razloga odustajala ili jednostavno nije bila spremna na ovu u to vrijeme odvažnu pustolovinu. Kanovčane Mečku, Subu i Slavena nisam morao nagovarati. S tek ruksakom na leđima od starta puni smijeha vlakom smo iz Vinkulje stigli do Zagreba odakle smo nastavili u iznajmljenoj maloj crvenoj Opel Corsi.
Pedesetak kilometara prije Berlina morali smo usporiti. Sve četiri trake na autoputu u pravcu njemačke metropole bile su pune. Svi su hrlili na sutrašnji party. Svako malo nastajao je zastoj. Malo bi se usporeno vozili, malo stajali. Iz mnoštva automobila spuštenih prozora odzvanjala je ista snažna elektronska glazba. Atmosfera je mnoge ponijela pa su pokraj svojih automobila plesali. Osmjesi nam nisu silazili s lica. U Berlin smo ušli u dubokoj noći. Pronašli smo neki neosvijetljeni poveći skoro prazni parking za koji smo se nadali da nije daleko od centra. Umorni, Mećka ii ja zaspali smo u autu, a Slaven i Suba vani u vrećama za spavanje. Kad se ujutro razdanilo još polu ukočeni ispred sebe ugledali smo stadion. Veliku impresivnu građevinu na kojoj je Adolf Hitler otvorio Olimpijske igre 1936. godine. Sva četvorica obožavamo nogomet pa kad smo ispred sebe uživo promatrali ovo povijesno zdanje na kojoj svoje bundesligaške utakmice igra Herta, samo smo se pogledali skupno zaključujući kako je to dobar znak. Kad su iz ostalih parkiranih automobila očito pristiglih poslije nas počeli izlaziti putnici i protezati se, skužili smo da su tu iz istog razloga kao i mi. Zbog Berlinskog „Love Paradea”. Najvećeg partya na svijetu.
Brže bolje smo se presvukli, pojeli mesne nareske koje smo ponijeli još iz Vinkulje i oprali zube uz pomoć vode iz bočice. Od naših novih susjeda parkiranih koji auto dalje do nas je dopirao prepoznatljivi miris trave. Techno iz okolnih zvučnika razbudio je i one posljednje koji su se u svojim automobilima još uvijek lijeno prevrtali. Suba i Slaven odnekud su se pojavili s pljugom. Mećka se samo nasmijao.
U centru smo se našli s Pančom. Vinkovčaninom koji je tamo živio. Znali smo se od prije jer smo išli skupa na utakmice. Pančo je tada bio gospodin šaner*. Sitnije građe, zalizane kose, uvijek u brendiranoj garderobi i uvijek spreman da ti pomogne. Kraj njega nam nije ništa falilo. Što smo se više približavali centru šareno nepregledno mnoštvo s ludim frizurima i još luđim modnim dodacima postajalo je sve veće. Pištaljke, fora sunčane naočale sa žutim staklima i pucaljke na vodu mogli su se vidjeti na svakom koraku. Nepregledne kolone partijanera nošene glazbom, vrišteći i neumorno zviždeći u pištaljke sporo su kružile oko središnjeg „Stupa pobjede“ s čijeg je vrha sve pozorno pratila boginja Viktorija. Stotine tisuća ljudi na ugodnom ljetnom suncu, golih do pasa ili tek u topu ili kupaćem, šarenih frizura i otkačeno našminkanih u ritmu su bezbrižno pjevali i plesali. Sretno se smijali, grlili i ljubili.
Svijet koji je u tim našim godinama bio idealan. Sutradan, probudili smo se u stanu kod nekih Poljakinja.
Taj dan na Love Paradeu u Berlinu okupilo se rekordnih i nikad više dostižnih milijun i pol presretnih ljudi. Okupila nas je glazba. Mladenački zanos i pokretačka energija gurala nas je da u tek koji dan prevalimo 2400 km.
O preprekama i umoru nismo razmišljali. Samo smo zadovoljno nizali kilometre. I baš kao što je ta brza elektronska glazba naglo izišla iz undergrounda na površinu i brzinski poplavila klubove i barove, jednako se tako povukla u svoje podrume i katakombe odakle je i krenula.
Neopisivo mi je drago da sam osjetio tu energiju ’90-ih koja je zbog nekolicine nas dopirala i u kutke našega grada.
Tog Berlina, Panče, Sube, Mećke i Slavena sjećat u se zauvijek. Osmjesi se ne zaboravljaju.
Našem Slavenu (1976-2010).
Počivaj u miru dragi prijatelju.
*After – tulum nakon središnjeg partya *Šaner – vješti lopov skupocjene odjeće
