PIŠE: Ivica Aničić
Cibalia nas je je povezala, zbližavala, svađala i radovala. On je vodio klub, a ja sam uvijek bio tu negdje, među tih par koji su predvodili navijače. Svi smo htjeli pobjede, koje su stizale na kapaljku. O trofejima sanjamo i danas.
Među nama uvijek su to bili kratki razgovori.
S moje strane, zbog nezadovoljstva, znalo je biti povišenih tonova. Bože dragi pa navijači smo.
Božo je uvijek bio smiren.
Krajem ’90-ih spočitavao sam mu kako bi naša Vinkovačka televizija morala Cibaliju češće pratiti. Barem tri do četiri puta tjedno, a ne tek kad je utakmica. Imao sam nekog slabog iskustva u vezi novinarstva jer sam surađivao s nekoliko navijačkih časopisa i, sasvim slučajno, baš iz tog razloga sam završio na Vinkovačkoj TV. Redakcija; vječita stiska s vremenom i tereni s tim, meni novim, ali i danas dragim ljudima, imala je svoju draž.
Jedan moj televizijski prilog o iznenadnom gašenju točnije istupanju iz prve lige vinkovačkog košarkaškog kluba i to nakon teško izborenog ostanka na terenu, koštala me je otkaza.
Na toj sjednici uprave, njih sedam ili osam je sjedilo, a jedan odlučivao o sudbini vinkovačke košarke. Problem su bile prevelike financije. Alfa i omega kluba i tadašnje Cibalae banke Marijan Mandić kojeg se sve pitalo, na tom, za klub prevažnom sastanku, je na trenutak zadrijemao, a ja sam upravo s tim kadrom započeo svoj prilog u Dnevniku što je sve u gradu, a i šire nasmijalo ili razljutilo.
Epilog svega je da je KK Telecomp, ili kako se tada već zvao, odustao od prve lige i spustio se u treći rang hrvatske košarke. Do danas se klub više nikad nije ni približno vratio na stare staze, a ja sam zbog ovog priloga sutra popodne morao dobiti otkaz.
Direktor televizije, Drago, izvršavao je samo naredbe, no imao sam dojam da ga ljudi ne brinu previše. Prekosutra me je nazvao Božo Galić i pitao da se nađemo na kavi u Gensheru. Objašnjavao mi je koliko je politika prevrtljiva, da me razumije, no da to tako ne ide.
Našao sam se i Tomom Čuljkom koji je preda mnom nazvao Dragu i objasnio mu da sam se malo zaletio, no da me vrati tamo odakle me samo dan prije potjerao. Drago je, baš kao i moj brzi otkaz, i ovo brzopotezno i bez puno pitanja izvršio.
U finalu Kupa 1999. godine, toj sramnoj epizodi hrvatskog nogometa radio sam reportažu s terena i tribina kao akreditirani novinar VTV-a.
Božo, koji je obnašao visoke funkcije u kući nogometa poslije utakmice mi je vidno utučen prišao i van mikrofona rekao kako mu je ova sudačka krađa bila previše gadljiva. Dodao je i kako mora razmisliti ima li smisla ostati u takvom Savezu.
Iako ga to nisam tražio, povjerio mi se. Postali smo prijatelji. Gostovao mi je u emisijama, davao izjave, činio i neke usluge, ljudske. Svima je pomagao koliko je mogao. Njegova desna ruka, tako draga žena Zorica, vjerujem da bi mogla knjigu napisati o stvarima koje je činio za druge i Cibaliju.
Cibalia nam je bila više od svega i on je to znao. Zato mi se i povjerio.
Bio mi je na promociji knjige „Najvjerniji“. U prvom redu gimnazijske knjižnice, u ugodnom potkrovlju na Korzu, smjestio se sa svojom svitom, upravom, iza kojih se poslagalo mnoštvo igrača i navijača. Održao je kratki govor. Zapamtio sam da je rekao:
– Ica je tu oko kluba godinama, energičan, srčan, bilo je tu svega, no što god radio pa bilo to možda i na krivi način, svi koji ga poznamo, znamo da je to radio samo zbog Cibalije.
Zadnja naša veća akcija oko Cibalije odvila se potkraj sezone 2015/2016. Filmskim scenarijem dostigli smo zaostatak od 11 bodova i odlučivali o prvoj ligi. U zadnjem kolu u Šibeniku nam je trebao bod, no u slučaju poraza radovao bi se domaćin.
Tek koji dan prije utakmice zazvonio mi je mobitel. Na naslonu je pisalo Gagro. Bio je to predsjednik Cibalije. Ukratko mi je objasnio da nam gori čak i ako neokrznuti prođemo Šibenik. Hitno nam je, ako se dobro sjećam, zbog licence, trebalo oko 600 milja kuna.
Zvao je sve koji mogu pomoći pa tako i mene ispred navijača. Koja bi se galama digla, da rezultatski ostvarimo, a zbog licence izgubimo pravo ući u prvoligašku elitu, ne trebam naglašavati. Vrijeme nam je curilo.
Onda sam se sjetio kako se sutra u dvorani kod Bose treba održati Županijska skupština HDZ-a. Palo mi je na pamet da odemo tamo jer tamo će biti svi. Pod smišljenom parolom „Potrubi za Cibaliju“ predložio sam Jaletu, Begonji, Kroli, Veci… većinom Lapovčanima koji su tada bili aktivniji da u koloni automobila pod sirenama i sa zastavama upozorimo sve na naš problem. Nakon par đireva po gradu otišli smo pred salu s hadezovcima. Kad smo sa 60-70 automobila stigli pred salu izgledalo je kao da nas je 500.
Izašao sam pred Božu i Tomu i, onako kako već znam teatralno, u par rečenica rekao šta mi je Gagro rekao i što nas čeka, ako se ne osiguraju novci. Drugim riječima, pred svjedocima sam u ime lokalpatriotizma prebacio problem na njih.
Sjećam se da je neka žena iz pozadine na moj govor iz svog novčanika izvadila 200 kuna i prva nam htjela tako pomoći ni ne sluteći da klubu treba puno puno više. Šesto milja…
Uz 15-ak žutih kartona i nekoliko crvenih, u Šibeniku smo ostali neporaženi. Koji dan iza utakmice Božo je sa suradnicama opet nekako pronašao rješenje i novce s kojima smo potvrdili povratak u prvu ligu.
Iako teško bolestan nije mogao propustiti nedavnu kup utakmicu s Hajdukom. Oni koji su ga vidjeli kažu da su mu u loži pokraj brata suze niz obraz jedna za drugom polako klizile. Nije ih se trudio sakriti.
Cibalia je uvijek bila njegova najveća emocija.
Skoro četvrt stoljeća joj je dao. Jednom je rekao kako od svih silnih tih funkcija u politici koje je imao, ona predsjednika Cibalije bila najteža.
Pune tribine, hrabra naša igra i opet teške pogreške suca nam nisu dali da se na kraju veselimo. Ispali smo na penale, al’ Božo je doživio atmosferu za kakvu je živio. Već neko vrijeme i sam sam na zapadnoj tribini. Krivo mi je što ga to popodne nisam vidio jer bi mu se donje tribine zbog tih naših zajedničkih trenutaka javio i mahnuo s čvrsto stegnutom šakom. Znam da bi mu još koju suzu potjerao niz lice.
Njegova smrt zatekla me je u bolnici gdje sam ležao na kirurgiji. Bio je tek koji odjel dalje od mene. Opet smo obojica bili jedan drugom blizu, a nismo se uspjeli vidjeti.
Nisam mu mogao otići niti na sahranu. Neće mi Božo zamjeriti. On bi rekao samo – opravdano. Nikad neću zaboraviti koliko je dao Nebeskoplavima. Sigurno je kako će se tamo gore negdje zanimat za svaku našu utakmicu. Jer kao što sam već rekao, Cibalia mu je uvijek bila najveća emocija.