S igrališta na Lokosima Karla i Mato okupili su nas u malonogometni klub. MNK Vinkovci. Prve treninge imali smo na Lokosima. Generacijama Vinkovčana nezaobilaznom i kultnom igralištu koje se nekad nalazilo iza današnje Gradske knjižnice.
Ponekad bi jedan termin u tjednu Mato iskamčio od domara u dvorani na Lapovcima. Tutnio bi mu koju kunu u džep kako bi mi, oko 11 sati navečer, kad svi klubovi i grupe pozavršavaju sa svojim treninzima i rekreacijom, mogli u dvoranu. Dok se većina ljudi spremala na spavanje, mi bi trenirali. I bez obzira na te kasnovečernje termine, treninge nismo propuštali. Došao bi kući oko jedan u noći i još sat vremena ne bi zaspao zbog adrenalina koji bi nas zbog trke na treningu držao.
Na Lokosima su nam treninzi bili u večernjim, pristojnijim, satima od onih u dvorani. Pavo Miškulin, neslužbeni domar i dobri duh Lokosa dočekao bi nas s upaljenim reflektorima. Zima nam ne bi smetala.
Dok bi po hladnoći iz nas izlazila para Karla bi nam objašnjavao kretanje po terenu. Na trening je dolazio izravno iz kafića. Skinuo bi jaknu, iz gepeka izvukao patike i u jeansu nam objašnjavao akcije. Bio je jako dobar trener i još bolji nekadašnji hakler, ali mi nismo bili na toj razini koju bi on zamišljao.
Na Lokosima smo na betonu svi navikli igrati 5 plus 1, a u dvorani gdje su se prvenstvene utakmice igrale, po pravilu se igralo 4 plus 1, a to su skoro dva različita sporta.
Prvu službenu utakmicu pretrpjeli smo teški poraz. Kod kuće smo stradali 8-0 od, pokazat će se, momčadi koja je to prvenstvo osvojila bez izgubljenog boda. Poslije utakmice u „Vatikanu“ nikom nije bilo do priče. Ne zbog slasnih ćevapa već zbog gorkog poraza. Gazdi Dreni, koji nas je tu večer počastio, jedva smo kroz zube izustili rezultat. Prekriženih nogu sjedio je preko puta nas i promuklim glasom rekao – dobit ćete sljedeću.
Tu sezonu nekako samo izgurali. Nakupili ponešto bodova i skupili neophodno iskustvo. Već u drugoj našoj sezoni mi smo bili ti koji su drugima punili mreže. Osvojili smo naslov i tek u napetim kvalifikacijama za prvu ligu ostali kratki za prvoligaški san.
Sljedećih sezona Vinkulja je postala respektabilna i poznata družina koja je osvajale turnire, naslove i lige i tako pionirski prva po županiji najbolje promovirala organizirani nadolazeći mali nogomet odnosno futsal.
Prvu školu futsala, prvi mladi reprezentavci i prve humanitarne akcije krenuli su iz MNK Vinkovci. Osnivanje Gradskih i ljetnih liga, održavanje turnira na Lokosima, i zimskog na Lapovcima, pripisuje se Vinkulji. U klubu su ponosni na juniorsku broncu i naslov doprvaka Hrvatske kao i na veteransku generaciju koja je cijelo desetljeće harala malonogometnim terenima.
Seniori u svojim vitrinama ukupno imaju tri naslova prvaka druge lige, dva kupa i još tri finala kupa. U nacionalnom kupu ne jednom su bili među osam najboljih u državi. Tri puta smo zaustavljeni u kvalifikacijama za prvoligašku elitu. Na korak od sna.
Ono što nisu uspjeli momci uspjele su ostvariti djevojke. I tu smo opet bili prvi. Prvi na istoku države smo osnovali kategoriju djevojaka u klubu i kao prvi futsal klub u županiji igrali najviši malonogometni rang u Hrvatskoj. Šesto mjesto među 12 momčadi u 1. HMNL bilo je sasvim pristojan uspjeh djevojaka i njihovih trenera Brzog i Mate.
Kroz klub su prošli skoro svi najbolji igrači koje su Vinkovci imali. Pavo, Karla, Rale, Đelo, Leško, Peza, Šupuković, Blaško, Hale, Bibo, Joka, Jela, Vučko, Tuna, Čuk, Ivan T. Plavi, Luka Z., Luka K. Čoda…
Klub je preživljavao i uzdizao se uz predsjednike Tomu Borkovića, Mirona Veselčića, svojevremenih alfa i omega Ivanka Jurišića – Caia, Hu Bua, Špice, Haleta pa i moje malenkosti. Imena igrača, naslovi u vitrinama govore koliko je veliki ovaj klub.
No, najveće bogatstvo nije u vitrinama već u ljudima i navijačima koji su od prvog dana u pobjedama i porazima vjerno stajali uz Vinkulju. Napunili bi dvoranu i zdušno živjeli u svakoj minuti utakmice. U tim zlatnim vremenima od huka s tribina noge su protivnicima drhtale.
Dubravko Mataković osmislio nam je prekrasni grb, a ja sam na naš poklič i slogan „Samo Vinkulja“ kod Kneza u „Foto Smartu“ izradio prepoznatljiv logo koji je zaživio na majicama naljepnicama i zidovima.
Od prvog dana sam s Vinkuljom. Već dvadeset i sitno godina. Tu sam bio kapetan, igrao kvalifikacije za prvu ligu, s dečkima osvajao prve naslove. Veselio se i tugovao. Poslije igračke nezaboravne avanture sam u klubu bio od vodonoše do sportskog direktora. Najglasniji navijač sam uvijek bio.
Ipak, s godinama sam se nekako prirodno udaljio od svega. No s guštom kupim godišnju člansku kartu i kad stignem odem pogledati utakmicu nekih novih generacija. Kad god bi ugledao upaljena svjetla u dvorani, škripa patika po parketu i poznati zvuk lopte kad tresne u vratnicu pojavili bi mi se pred očima.
Ponosan sam što sam oduvijek dio malonogometne Vinkulje. Kluba koji i dalje živo živi u svetištu malog nogometa, sportskoj dvorani na Lapovcima.
