Te 1984., osim Majki, nastao je još jedan bitan vinkovački bend. Bježeći od prljavštine, siromaštva i kriminala, Pero Jelčić osniva Kaotične duše.
Poseban i originalan tip. Mangup s asfalta, frontmen, sve, samo ne lažnjak. Dobričina koji je zračio pozitivom usprkos tome što ga život nije štedio. A život mu je kroz djetinjstvo i mladost prolazio kroz etape, epizode koje su bile malo dobre, a više loše. Mama mu je rano umrla, tata je bio u emigraciji, zbog čega ova rockerska duša se ne stidi pokazati svoje domoljublje. Bio je iznimno talentiran nogometaš koji je za razliku od Bareta, koji je igrao u jakom vinkovačkom Dinamu, on nakon epizode u vinkovačkom, završio u onom poznatijem, zagrebačkom Dinamu. No, prepušten samom sebi u tim adolescentskim godinama otkriva i neke druge stvari pa zapostavlja i napušta izglednu sportsku karijeru.
Nerijetko je bježao od kuće, upoznavajući tako i onu drugu stranu vinkovačkih prevrtljivih ulica. Zbog krađa i sličnog kriminala jedna epizoda njegova života završava i u zatvoru. Dobar dio ekipe s kojom se družio imala je znatno više love od prosječnih smrtnika. Obitelji su im uglavnom bile sređene. Primjerice, kod Tuge ili Bareta s kojima je stalno bio, nerijetko se znao istuširati i obrijati. Naspram njih, Pero i brat mu Zvonko od najranije su se dobi snalazili i preživljavali kako su stigli, ne libeći se upuštati i u kriminal, dilanje. Znali su stvoriti lovu i uživati u njoj. No, ta borba za opstanak na ulici, iz dana u dan ih je trošila, a da to u tim godinama nisu odmah shvaćali.
Za razliku od surove zbilje i života koji ga je gazio, Peri je bend bio besprijekorno čist. U toj čistoći je istinski uživao. Kad bi bio s bendom nije mu trebalo niti vode, niti kruha. Ushićivao ga je taj osjećaj sreće i slobode. Zadovoljstva kad nešto stvaraš, činiš dobro i od srca daješ. Kroz bend je bježao od teške svakodnevice zaboravljajući tako na probleme.
Prvu postavu Kaotičnih duša činili su gitarist Duja, Subo na bubnju, basist Nikica te Pero. Kroz bend su još prošli Bare i Zoki Čalić. Bend nekako najduže čine Nikica, Ivan Dujmić, Pero i zagrebački bubnjar, dobri lik Krljo koji je nerijetko uskakao u još neke vinkovačke bendove. Itekako važni za taj zarazni vinkovački garažni r’n’r zvuk Kaotičnih duša bili su još Vinko na basu te Dražen na gitari.
Pero i Zdenko Franjić su se upoznali u Zagrebu u Lapidariju. Zdenka je fasciniralo kako je Pero poznavao underground scenu New Yorka. Ubrzo su postali iskreni prijatelji.
Kad je Pero zapeo u zatvoru, Zdenko mu je, iako je i sam preživljavao, slao nešto love. Valjda su on i Kečer bili jedini koje je Zdenko u svojim skromnim mogućnostima pomagao koliko je mogao, što samo pokazuje koliko su to bila istinska prijateljstva u ne laganim vremenima. I sam Kečer je u svom tom mnoštvu koje ga je okruživalo, Peru i brata mu Zvonka, smatrao svojim pravim prijateljima jer su imali stav i tu crtu iskrenosti. Drugim riječima, nisu bili pozeri.
Zvonko je bio nakratko u Satanu Panonskom. U biti, poput Pankilija i još nekih, uvijek je bio u tim počecima oko nekih bendova u njihovoj blizini. Imao je smisla za organizaciju, pa je nekim bendovima znao dogovarati svirke. Pošto je Pero često bio na relaciji Zagreb – Vinkovci, tako se znalo vježbati i u Zagrebu i u Vinkovcima. Uglavnom u Omladinskom ili kod Hrce Tučeka.
Uz Majke i Satana Panonskog, Kaotične duše se uvrštavaju na kultnu kompilaciju „Bombardiranje NewYorka“.
Na kazeti izdaju album „Jahač oluje“. Nastupaju u Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Puli… Kada ih je u Beogradu na koncertu u Akademiji po završetku nastupa, tip odjavio: „Bile su to Prodane duše, ovaj pardon, Kaotične duše“ bilo im je jasno da će se zastor na pozornici ubrzo na neko vrijeme spustiti. Rat se itekako nazirao. Vrlo brzo su stigla teška i tmurna, ratna vremena. Obojica braće, Pero i Zvonko kožne rokerice zamjenjuju maskirnom uniformom. U toj Perinoj epizodi, brat mu je Zvonko u teškom ranjavanju ostao bez oka.
Ostat će zapamćeni jednostavnim tekstovima i po jakom, sirovom i prodornom zvuku kakav su Vinkovčani voljeli prašiti. Albumom „Zauvijek“ kojeg im izdaje dobri duh undergrounda Zdenko Franjić za svoju etiketu „Slušaj najglasnije“ Pero stavlja točku na „i“ ove svoje životne epizode. Epizode kojom su se Kaotične duše zauvijek urezale u domaću r’n’r scenu.
PS.
Željko Subotić – Subo, oduvijek se vrtio oko svirki. Krajem ’80-ih je kao tehničar s Bajagom išao na turneju u Rusiju. Tada je s njim trebao ići i Vreba (Vrebić,) no zbog obveza sa svojim bendom, to je iskustvo propustio. U to vrijeme s Bajagom je surađivao Vinkovčanin Želimir Babogredac koji je Bajagu na ovoj turneji pratio sa svojim ozvučenjem.
Babogredac je, za svaku pohvalu, gdje je mogao gurao svoje sugrađane da nešto zarade i steknu nova iskustva. Subo ili Suba kako ga neki zovu, danas sasvim pristojno živi svirajući po Nizozemskoj i Njemačkoj u jednom rockabilly bendu. Izdali su nekoliko albuma i uživa u svom malom komadiću slave.
Nikica Žižanović bio je sudionik Domovinskog rata. Zbog jednog tragičnog incidenta tijekom tih ludih ratnih godina, neko vrijeme je proveo u zatvoru. Živi u Vinkovcima.
Zvonko Jelčić živi u Zagrebu kao vojni umirovljenik. Iako godine čine svoje u pogledu mu je i dalje isti onaj dječački radoznali pogled kakav je imao kao jedva punoljetni golobradi rocker.
Ivan Dujmić – Duja je nakon Kaotičnih duša i Majki svirao u još nekim vinkovačkim bendovima. Izdao je dvije knjige domoljubne tematike. Opuštao se pišući svoj blog i uređivajući jedan specijalizirani web portal. Nažalost prije koju godinu prerano nas je napustio.
S vremena na vrijeme Pero nas je sa svojim bendom znao počasti na pozornici no priznaje da je daleko od ozbiljne svirke, koja ga i dalje vuče jer mu je u krvi. Za respekt je da i nakon toliko godina, Kaotične duše imaju svojih fanova. Sa svojom velikom obitelji skrasio se u Španskom, u Zagrebu.
Nema niti najmanje sumnje, kako se naša vinkovačka r’n’r priča, ne može ispričati bez Pere i njegovih Kaotičnih duša.