Pokušavao se suspregnuti, no suze nije mogao skriti. Išle su same od sebe i bile jače od nabujale rijeke. Očekivano od Igora koji je osobnošću vukao na mamu Katu. Zvali smo je teta Katica. Plavokosa smirena i uvijek pristojna žena. Iz njenih usta čak je i rijetka ljutnja izlazila smireno, tiho.
Za razliku od Igora, njegov stariji brat Davor na sprovodu njihova oca držao se čvrsto. Pomalo hladno ili prije racionalno. Davor je bio prva generacija menadžera školovana u Zagrebu i inozemstvu. Menadžeri su tada bili totalno stran pojam u Hrvatskoj. Izgradio je zavidnu karijeru. Ustvari, u novijoj povijesti grada jako je malo Vinkovčana i općenito Hrvata s takvom poslovnom biografiiom. Između ostalog je bio predsjednik uprave u Hrvatskom telekomu, predsjednik uprave Croatia osiguranja, predsjednik uprave Tiska, predsjednik uprave Tvornice duhana Rovinj itd. Svuda je napravio velike pomake i rezultate. Zato i jeste ostvario tako dobre transfere u biznisu. U nogometu bi se to dalo opisati kako je standardan član Lige prvaka. Zanimljivo, u mladosti mu se nudio odbojkaški prvoligaški ugovor no već tada je znao vući pametne odluke i umjesto izgledne pristojne sportske karijere je izabrao fakultet i daljnje školovanje.
Još zanimljivije je kako je totalno apolitičan tip.
Najzanimljivije je kako izbjegava, medije, evente i slična društvena okupljanja iako slovi kao najmoćniji, a ja bi to ipak ublažio i nazvao ga možda i najuspješnijim menadžerom u državi. Menadžerom koji svojim rezultatima zarađuje plaću poput nekih hrvatskih nogometnih reprezentativaca.
Od njihovog oca Mihajla, kojeg smo svi znali kao Mišu na vinkovačkom groblju su se uz Davorovu i Igorovu obitelj posljednji put opraštali i brojni željezničari kojeg i u zasluženoj mirovini nisu zaboravili. Na sprovodu ih je bilo podosta. Prisjećali su se starih vremena kad je biti željezničar bilo kud i kamo fizički teže nego danas. Mišo je bio rođeni direktor. Elokventan, uvjerljiv, bistar, odlučan s istaknutim smislom da prepozna i primiri situaciju ako bi krenula u neželjenom smjeru. Volio te je sve ispitati i uvijek ponuditi savjet.
Bili smo prvi susjedi, u zgradi tik do željezničkog kolodvora s mnoštvom ureda iznad kojih su se na posljednjem četvrtom katu smjestila tri prostrana stana. Htjeli ne htjeli postali smo puno više od običnih susjeda.
Pamtim njihov prostrani dnevni boravak sa tamno zelenim velikim kaučima i foteljama, Prvi film na video rekorderu sredinom 1980-ih sam pogledao kod njih. Koliko se sjećam Davor nikad nije gubio vrijeme na nepotrebne igrarije oko zgrade. Doduše niti Igora nije pretjerano zanimao nogomet, igre trule kobile ili vija, no ipak je izlazio i s nama trošio vrijeme trčeći po parku ili oko Kuljine i naše zgrade.
Taj biznis pogled na svijet vjerujem da je Davora udaljio od njegovih Vinkovaca no nije mu za zamjeriti. On je tako školovan i tako je odrastao u tom za obične smrtnike preozbiljnom svijetu. Zato je i vodio tako moćne tvrtke i društva. Možda bi mogao pogurati neka ulaganja u svoj grad, no za to nikad nije kasno.
Igor je bio kao što rekoh na mamu. Plah, svilenkaste plave kose i svijetle puti s uočljivo crvenim usnama. U prvi razred sam, samo da se ne razdvajamo, krenuli skupa iako sam ja započeti školovanje mogao i godinu dana kasnije. Kad su nas ispred škole razdvojili, njega u „B“, a mene u „C“ razred doslovno sam se rasplakao. Ne jer sam slab, već jer sam prijateljima oko sebe do kraja vezan. Takav sam i danas iako te to kroz život često bocne, no duboko udahneš, ispustiš zrak iz sebe i kreneš dalje.
Igor je uvijek bio odgovoran, uredan dječak koji bi prvo napisao zadaću, a poslije tek išao van, Kod mene je to išlo obratno. Izrazito mi je drago što je Igor danas prof. dr, sc. Tomašković, prim.dr. med. spec. urologije i subspec. urološke onkologije, predstojnik Klinike za urologiju KBC Sestre milosrdnice, predsjednik Hrvatskog urološkog društva. Ukratko vrhunski urolog i veeeliki superaktivni promotor muškog zdravlja. Na Vinkovčane je posebno osjetljiv. Bili mu poznati ili ne, sve će učiniti da vam pomogne, ili bar olakša situaciju. Ništa drugo od njega ne bi ni očekivao.
Život nas je razdvojio, ne viđamo se niti čujemo. Čak ni za Vinkovačke jeseni ili Božić, no kao što sam već spomenuo on je za mene zauvijek moj Igor, moj susjed, moj školski, moj prijatelj.
Na njih, na ta dva vinkovačka sina od tete Katice i Miše, na tog ozbiljnog menadžera i dobrodušnog liječnika koji su kroz život sve sami ostvarili, možemo biti svi ponosni.