Kija je bio stari gradski mangup. Kad sam ja tek počeo upoznavati ulice on je već na njima bio poznato ime. Bio je koščata lica na kojem su se isticale njegove jagodice i prodorne oči koje su naglasavale tamne obrve. S crnom sjajnom kosom i šiškama preko čela viđao bi ga po kvartu i na štajgi. Visok, žilav i dubljeg glasa nije mogao biti ne uočljiv.
Smjestio bi se pokraj budice na štajgi. Naslonjen leđima na zid, stajao bi na jednoj nozi, dok bi se drugom podbočio o mramorni zid i lijeno čitao strip kojeg bi posudio od trgovkinja s kioska koje je redom poznavao. Jednim okom bi čitao, a drugim u mnoštvu putnika snimao tko šta nosi, koje cigarete puši. Osluškivao bi im naglasak, pretvarao se u zamišljenog lika iz stripa koje je upijao. Nije mu moglo promaći što se događa po peronima, tko pije kavu u restauraciji ili tko se brije kod brice Čoke.
Prve utakmice koje sam gledao bile su one vinkovačkog Dinama. Kao klinac od metar i sitno bježao bi s ekipom iz kvarta, preskakao ogradu i između nogu odraslih na zapadnom stajanju gledao majstorije Tunjića, Keme Bogdanovića, startove Mije Ručevića, golove Čopa i prodore Zahira.
Na prvo navijačko gostovanje otišao sam 1987. godine. U Osijek je dolazio zagrebački Dinamo. Bila su to vremena nabijena hrvatstvom, željom za samostalnom i slobodnom Hrvatskom pa smo koliko smo mogli pratili i vinkovački i onaj zagrebački Dinamo kao i splitski Hajduk.
Tu utakmicu, nas 20-ak, što Vinkovčana što purgera iz Zagreba, od kojih sam zapamtio Kalimera i Indijanca, švercalo se u šinobusu. Starom sporom srebrnom vlaku sličnijem tramvaju.
– Ti mali budi uz mene, prilazeći mi je rekao Kija.
Znao je čiji sam. Naše zgrade u Kolodvor kvartu dijelio je tek park. Kao klincu od nepunih 14 godina znao je što mi treba i to mi dao. Rečenicu podrške da je uz mene.
U vlaku nismo dobro prošli jer nas je kondukter izbacio van, no svi smo u Osijek stigli stopom prije samog početaka utakmice. Na tribini su Kiju svi znali. Svi su mu se javljali. Poslije tekme s nadvožnjaka kod kolodvora na nas su se stidljivo zbog neke gluposti zaletjeli osječani, no uzvratili smo i natjerali u bijeg. Ta strka, galama i poneka bačena boca u tim godinama učinila mi je ovu utakmicu avanturom za pamćenje. Svidjelo mi se.
Kija je volio akciju. Nije bio tip od sjedenja. Uvijek je bio u prvom redu. U čestim frkama oko štajgei ili na vinkovačkim ulicama s navijačima Zvezde, Partizana, Slobode iz Tuzle, Želje… nikad nije gubio glavu. Uvijek je donosio brze i dobre odluke.
Bio je i ostao baš ona stara gradska mangupska škola. Beogradski viđeniji navijači su ga poznavali. Brat od Parangala, jednog od kultnih vođa Torcide se pokumio s Kijom. S vinkovačkom ekipom Špacom, Bangom, braćom Martinivskim… s vođom Dugim iz zagrebačke Dubrave činio je udarnu ekipu purgera 1980-ih godina. Navijao je za oba Dinama. Vinkovački i onaj zagrebački.
S Kijom i ekipom sam po prvi puta zbrisao na trkača s ćevapa iz „Sarajke“. Ćevabdžinice smještene pokraj Mađarske škole u samoj blizini željezničkog kolodvora. Tih godina je to bio trend među vinkovačkim mangupčićima. Sjeli bi, pojeli ćevape i naručili još jedne. Čim bi konobar koji je često i pekao ćevape zamakao iza šanka prema kuhinjici mi bi sita stomaka trkom izletjeli van koliko nas noge nose ostavljajući zbunjenog konobara iza sebe.
U ljetnim noćima bi sjeli na tople stepenice ispred štajge i slušali Kijine i od ostale starije ekipe priče i avanture. Pričao bi i iznenada usred rečenice demonstrirao udarac rukom što bi priču dodatno začinilo.
Kija nije bio umjetnik, profeseor ili nogometaš. Nije bio niti kakav tabađija ili nasilnik. Bio je običan dečko iz kvarta, Gradski mangup osjetljiv na nepravdu. Štitio je klince i to se ne zaboravlja. Bio je naš kvartovski Zagor kojeg smo svi znali i svi poštivali. Strip junak kojem je Darkwoodsku šumu zamjenjivala živopisna štajga i vinkovačke ulice.
Nakon rata, u kojem je bio hrvatski branitelj, mene su ulice upoznale. Njega nisu zaboravile. Kad bi se sreli, zapričali bi se. Prisjetili prošlih vremena.
Ekipu s tribine nikad nije zaboravio. Kad bi mogao došao bi na utakmicu. Na istok, među najvjernije. I kao što on ekipu ne zaboravlja, tako niti ekipa s tribine nikad nije zaboravila njega.
Kad ga je načela bolest trudio se biti jak. I bio je, iako su mu oči odavale tešku borbu, trudio se šmekerski ju ne doživljavati. Ležao je mršav na krevetu u svom stanu u kvartu, a Stoja, Bayro i ja smo se mučili kako bi skrili svoje tugu gutajući knedle u grlu. Glas mu je i dalje bio dubok, no ipak usporen. Trudio se pred nama biti sve samo ne bolestan. Mangup do kraja. Naš stari iskusni smrtno ranjeni poglavica koji svoje pleme ostavlja zadovoljan.
Sjetim ga se svaki put kad mu ugledam vedru suprugu Mariju kako prolazi kvartom ili nekog od njegove četvorice sinova. Redom pristojnih vitkih i visokih poput najviših jablanova u parku. Svi su ne mali obol dali grupi Ultras Vinkovci.
Najstariji Josip je u HV-u i živi s obitelji u Vukovaru.
Dino je uz svoju obitelj Irsku zamijenio Njemačkom. Jako je dobar samouki crtač. Radio je neke od prvih grafita uzposvećene kvartu, grupi Ultras i Cibaliji.
Domoš, mali koji je naglo izrastao, veliki je dobrica. Dječački znatiželjna pogleda lutao je po inozemstvu da bi se zasad skrasio odakle je i krenuo u bijeli svijet. U svom Kolodvor kvartu. Odličan je crtač pa je shodno tome autor niza ozbiljnih grafita.
I kad ugledam najmlađeg Antu s ekipom u kvartu, probude mi se sjećanja na ekipu. I iza Ante je život u tuđini Irske. Sad je tu na HŽ-u. Ante, za neke poznatiji kao Antebiotik stvara pjesme koje su svojevrsne himne grada, kvarta, kluba.
U svima njima, u njihovim očima, osmjehu i glasu vidim Kiju. Kiju čije oči sjaje dok s tobom priča ili pokraj tebe trči. Kiju kojeg tribine pamte, a ulica ne zaboravlja.