Kada smo je ugledali s druge strane ulice zaboravili smo koliko nam je svima školska torba od viška nepotrebnih knjiga teška na leđima. Vozila se na rošulama, koturaljkama koje tako nitko nije nazivao. Bile su moderne, drugačije od onih s mršavim kožnim remenjem kakve smo dotad viđali na ulici. Ove su bile poput dubokih šarenih patika na kojoj su se na svakoj isticala četiri široka kotača.
Sigurno su iz Italije ili iz Njemačke! – izustio je Vela dok smo Rega i ja sramežljivo piljili u nju.
Elegantno je u njima klizila po stazi ostavljajući za sobom prepoznatljiv zvuk sudara kotačića i vrućega betona. Ljetna majica na toplom povjetarcu otkrivala joj je uski struk, a kratki pripijeni žuti šorc isticao je njene vitke pomalo mršave duge noge. Izgledala je kao djevojka iz američkih filmova. Zvala se Lila.
Poznavala me je od malih nogu. Družila se s mojom Macom, pa su me kao malog znale vani na igri ili šetnji obje pripaziti. Slabo se toga sjećam. No zlatokose Lile u žutom šorcu na rošulama u koju smo se vraćajući iz osnovne škole 1980. i neke, zapiljili na ulici i dalje se prisjetim kad god ju ugledam.
Dosta godina kasnije jedno drugom približila nas je Cibalia. Rijetka bolest od koje smo oboje zaraženi. Uz nebeskoplavu boju zbližile su nas i knjige. Njene, tople, pitke, opuštene rečenice. Pisala je o svojim ulicama, gradu, klubu, ljudima… Sve sam ih upijao.
Potom sam se usudio pisati i ja. Pričljiv, uvjerljiv, vječiti sanjar koji ne želi odrasti bili su mi solidni preduvjeti.
Ona, učenicima omiljena profesorica Hrvatskog jezika, prirodno mi je postala urednica. No prvenstveno je bila moja Lila. Borac protiv svih nepravdi. Zastupnik za sve one obične ljude, poznate i nepoznate. Bori se glasom, riječju, razumom, poštenjem. Onim što ima. Uvijek svoja. Sama, ali jaka. Slabost onima koji ju ne bi trebali vidjeti nikad nije pokazivala. I zato ju volim.
Od kada je znam mi je lijepa izvana i iznutra. Duhovita, nasmiješena uvijek spremna na naše crnohumorne vinkovačke šale. Na prvi pogled krhka, no nakon prvog srka kave shvatiš pred kakvom snagom stojiš. Život ju je ne jednom gazio. Gadno, a ona je s osmjehom nastavljala dalje. I zato joj se divim. I zato ju volim. Volim ju čitati, čuti, zagrliti. Volim što ju imam.
Ustvari, volim što ju svi mi imamo.
