Lopta nam je bila najdraža igračka. Obožavali smo nogomet. Igrali bi ga po cijele dane na livadama ili u parku. U školi tjelesni ne bi mogli dočekati. Ako u tih 45 minuta koliko traje sat ne bi bilo nogometa bili bi očajni, ljuti, mrzovoljni.
U četvrtom razredu osnovne škole, nekako u isto vrijeme Dado Đordić, Đuka, Papac i ja upisali smo se u Lokomotivu. Mali, veliki klub. Mali jer su i naše svlačionice poput nas bile male, s klupicama prislonjenim uza zid na kojem si mogao objesiti svoju odjeću.
A veliki klub jer su tu igrali Goja Meštrović, Cako Lončarević, Siniša Sesar, Antun Andričević, Tomislav Čuljak, Ivica Maroslavac… U Lokomotivi su bili i Antun Čilić, Tonko Vukušić Cico, Joco Rukavina, Jure Mravinac, a na golu stajali Ruda Majnović, Davor Burcsa i vjerojatno najveći vinkovački vratar Antun Turda.
Na treninge bi dolazili i odlazili grupno. Malo bi pješačili, malo zastajali kod izloga, a malo i potrčali. Smijeha i zadirkivanja nikad ne bi nedostajalo. Kako bi tko pristizao iz spremišta bi birao stare iznošene kopačke koje su koristili i pioniri i kadeti. Ne jednom bi uparili različite kopačke jer su neke bile skroz strgane. Isprane i izblijedile majice i gaćice stare nekoliko godine bile su skoro svima kratke. Od trenerki smo imali tek pokoji gornji dio. Lopte su bile kao kamen tvrde i uglavnom jajaste. Tek za utakmicu bi dobili pravu prvoligašku loptu. I to je bila sva oprema koja bi se izmjenjivala među tri selekcije. I nismo se bunili. Naprotiv, uživali smo.
Poslije treninga u svlačionici nas je čekao razrijeđeni sok od naranče koji bi grabili iz velike kante. Po zimi bi dobili manje omiljeni čaj od kamilice ili šipka.
Trenirali su nas Sule, stari Jelinić… no Bruno Buhač nas je najviše naučio i odgojio. Bio je profinjen veznjak koji nam je sve gospodski objašnjavao i na licu mjesta demonstrirao. Nije mu bio problem dodatno raditi s nekim od nas. Volio je to.
Kako smo rasli tako smo prelazili iz manje u veću svlačionicu, nakon pomoćnog grbavog terena na šljaci pomalo smo dobivali ugao ili polovicu na glavnom terenu. Tada bi se osjećali kao zvijezde. U nosu mi je zauvijek ostao miris svježe tamno zelene trave tanko poprskane vodom iz prskalica u hladovini okolnih visokih jablanova.
Pobjede su se nizale. Bili smo dobri. Dočekali smo da sad mi pobjeđujemo vinkovački Dinamo i vršnjake iz Broda, Vukovara, Đakova…
Miris svlačionica u kojima bi se nakon dužeg tuširanja zadržao sa svojim mislima nisam zaboravio. Ni zadimljeni kafić pun igrača i željezničara koji bi kartajući usput omalovažavali konkurentsku Spačvu i manje omraženi Dilj.
Od skupljača lopti na seniorskim utakmicama koji je zadivljeno gledao Mrava, Hrgu, Juru Petrovića, Stoleta, Paju… dogurali smo da s a s njima počnemo trenirati i skupljati prve seniorske minute.
Lokomotiva je uvijek bila fora gradski klub. Nema mangupčića u gradu koji je imalo znao igrati, a da nije prošao kroz Lokomotivine svlačionice.
S Cibalijom Lokosi imaju puno poveznica. Po nekim zapisima je starija od Cibalije no prije će možda biti da je osnovana iste 1919. godine. Zbog besparice neko vrijeme su ova dva kluba bila i fuzionirana. Mnogi su igrači prelazili iz jednog u drugi klub. Dugo su koristili isto igralište u Lenijama. Bili veliki i ravnopravni rivali 1960-ih godina kada su se međusobno na ljestvici stalno pretjecali. I tako sve do 1968. godine kada se Cibalia odnosno Vinkovački Dinamo baš preko Lokosa plasirala u drugu ligu. Savez je njihovu utakmicu zbog Pinkeca Jankovića koji je bio igrač-trener što se tada nije smjelo poništio i bodove dodijelio Dinamu. S ta dva boda koliko je pobjeda nosila Dinamo je zasjeo na prvo mjesto.
Igrali su Lokosi u trećem nogometnom rangu, plasirali se u završnicu kupa među 32 momčadi bivše i sadašnje države. Pripreme odrađivali u Njemačkoj, Mađarskoj, Norveškoj… Nastupali s prvoligašima, Hajdukom, beogradskim Partizanom, Spartakom iz Subotice, Osijekom, Željom iz Sarajeva, Zagrebom, tuzlanskom Slobodom…
Danas ovaj 107, a možda i godinu stariji klub životari. Seniori su mu u najnižoj ligi no iskreno se nadam da će se uskoro podići za koji rang više. Moraju to zbog burne tradicije koju su preživjeli. Veterani čvrsto stoje uz klub. Gledajući na igralište u Lenijama neku novu djecu kako pod istim starim prskalicama trče oči mi zasjaje.
Parnjača koju su neumorno ložili i s njom vukli ovaj klub s dušom treneri, domari, predsjednici, Buzov, Ž.Turda, Mikec, Mirko špijun, Mima, Žak, Grigilo, Gagro… neće stati. Koliko god stara bila uvijek će se netko naći da je popravi, naloži ili barem prebriše.
Uvijek će netko poput mene pokraj travnjaka zastati i oči mu zasjajiti.