– Ajde jazavci dajte putovnice – ne previše glasno, promukla glasa od navijanja, zatražio nas je Tile.
Umorni i ukočeni u kombiju zasmetala su mi jaka svjetla reflektora na pustom graničnom prijelazu. Usporeno smo se jedan pokraj drugog razbuđivali. Iza nas je bilo nekoliko dana putovanja i još toliko obiđenih država.
Tile je spustio svoj prozor i očito probuđenom cariniku dodao naše pripremljene dokumente.
– Imate li što za prijaviti?, upitao ga je.
– Imam, vaš bezobrazluk! – smireno mu je odgovorio Tile na što smo se svi u kombiju širom otvorenih očiju u sekundi razbudili.
– Kako molim? – pokušavao je carinik ostati pribran.
– Pa jel ti ne znaš mene? Ja sam Tile. Kako me ne znaš? Kakav si ti diklić. Idemo iz Estonije, išli smo gledati Hrvatsku, umorni smo, nitko nas ništa nigdje nije pitao niti tražio, Mađari su nas samo propustili, samo si se ti sad, kad smo skoro kući došli, u dva u noći sjetio pitati šta imamo za prijaviti – u dahu mu je vrteći glavom ispričao.
– Odakle si?, nastavio je Tile samouvjereno sad njega ispitivati.
– Iz Slavonskog Broda, no živim u Donjem Miholjcu.
– Jel znaš Marka što drži disko tamo? A Robija što ima hotel? Njega moraš znati, Njega svi znaju. On je najjači tamo – upustio se u raspravu Tile kao da se godinama poznaju, a ne tek koji minut.
– Znam, da, iz viđenja… – zbunjeno je odgovarao službenik pomalo prihvaćajući stav svog novonastalog prijatelja.
Usporedo je gledao Tiletovu putovnicu u čudu jer mu od silnih putovanja nije imao gdje udariti žig. Kad je ugledao Giletovu, Rotinu i moju zanimalo ga je koji smo:
– Koji je Tišljar?
– Lukadinović?
– A Aničić?
Redom smo mu se javljali. Vrtio je glavom smješkajući se prema ekranu ispred sebe očito čitajući što sve piše o nama u policijskom terminalu. Dobro znajući sve naše nepodopštine s nogometnih utakmica znali smo da su svakom zanimljive.
Netko je odostraga dobacio – Dobro je je da nije Begonja s nama, što je izazvalo smijeh u kombiju. Skupa smo se našalili oko toga. Zezali kako je to sve što ispred sebe vidi namještaljka od državnih službi i da smo zapravo nevini. Tile i carinik na kraju su čak izmijenili brojeve telefona, a mi smo bez dodatnog maltretiranja konačno ušli u lijepu našu Hrvatsku.
Upoznao sam ga na platou ispred željezničkog kolodvora gdje je prodavao stripove.
– Mali odi mi po vode – rekao je pruživši prema meni praznu zelenu staklenu bocu „Radenske.“
Bio je koju godinu stariji od mene no dovoljno star da mu odem po vodu s česme na prvom peronu. Takva su bila pravila. Starije se poštovalo.
Životne staze često su nam se spajale. Zajedno smo proputovali tisuće kilometara, pogledali stotine utakmice i obišli još toliko jeftinih hostela i hotela. Ne jednom jutra bi dočekali na usputnim parkinzima u vrećama za spavanje. Ni sam ne znam koliko smo u našim brijama probdjeli noći.
Bio je rođen za zadimljene lokale u kojima se igra partija pokera ili bilijar. Život mu se poput bačenih kockica u klađenju okretao malo kako treba, a češće naglavačke. Samo njemu svojstveno uvijek bi nekako dolazio do zraka i uspijevao preživjeti.
U polumračnim neprozračenim gostionama punog dima od pušaća za stolom bi kartao i po 30-ak sati. S Bracom, Ilijom Amerikancem, braćom Tustonjić, Željom Rajkovićem, Hugom, Ledićima… tim vinkovačkim kartaškim gorostasima poznatim puno dalje od vinkovačkih ulica, solidno se nosio i od njih puno naučio.
U ratu 1991. godine dao je svoj mali obol. Poslije rata sa svojim Mercedesovim kombijem i firmom „Ultrastrans“ počeo se baviti prijevozom putnika i robe. Neizostavno, s njegovim kombijem smo krenuli po utakmicama pratiti Cibaliju i Hrvatsku repku. Njegov rukama improvizirani engleski i njemački obarao bi nas s nogu. Znao bi stati na pumpi i iznenada početi praviti sklekove ne bi li se razbudio. Vozio bi nas i po 15-20 sati u komadu. Samo mu daj Red Bulla i jedan od nas, najčešće ja, no bio bi tu i Šinko sjedili bi pored njega i s njim bi morali pričati. Pričali bi o curama, lopovima, nogometašima… S vremena na vrijeme kad bi pokazivao veće znakove umora netko bi mu odostraga tokom vožnje morao izmasirati glavu kako bi na cesti za volanom izdržao još koji sat.
Nikad nismo imali ni najmanji udes. Naprotiv, svojom prisebnošću nekoliko puta nas je spasio sigurne tragedije. Tepali bi mu da je brz kao vozač formule Coulthard, a on da bi opravdao taj kompliment uživljeno bi i spretno s kombijem obilazio buseve, kamione i dobar dio automobila.
Svojim automobilima i kombiju davao je imena. Njegovog Markana opjevali smo u pjesmi. Baš kao i njega na melodiju pjesme „Oh Carol“. Pjesma bez koje nisi mogao ući u kombi bila je:
„Vozi, vozi Tileee, samo dodaj gas,
volimo te Tileee i ti voliš naaas“.
Tile za volanom s mobitelom i Red Bullom pri ruci slika je koja ga najbolje opisuje na putovanju. I dalje godišnje pravi po 50-ak tisuća kilometara, a vozi već skoro četiri desetljeća, pa računajte.
Ne poznajem nikoga s takvom vrlinom snalaženja, prilagođavanja situaciji i pronalaska rješenja. Iz gotovo bezizlazne situacije pronalazio bi izlaz.
U Mađarskoj bi naletio na šibicare* koje poznaje, Mrđo i Bobica bi nam riješili smještaj i večeru. Heroj Marko Babić i Romeo u Portugalu bi nam organizirali roštilj, a Igor Štimac počastio doručkom. U Japanu bi naišao na curu koja je studirala u Varaždinu i koja je inzistirala da njemu i društvu bude domaćin… što ekipa u „jeftinoj“ zemlji izlazećeg sunca nije mogla odbiti.
Tile je čudo.
Svojom pojavom bi upao među nepoznatu ekipu i nakon početnog odmjeravanja uskoro bi ih sve pridobio. Malo je likova koji u svom mobitelu imaju toliki broj nogometaša, bivših i sadašnjih reprezentativca, vodećih ljudi Cibalije i HNS-a, političara, ugostitelja, automehaničara, doktora, mangupa od istoka do juga Hrvatske.
Vatrenim reprezentativcima bi nosio kulen, prodavao markiranu garderobu, izvlačio ih iz hotela…
U hodu bi nam popravljao kombi na autocesti u Škotskoj. Vadio iz murije, smirivao vatru, preko raznoraznih načelnika koje nikad u životu nije vidio ili predsjednika čak i veleposlanika bi u gluho doba noći rješavao novonastale probleme.
Za ulaznice koje su ne jednom dobile navijačke skupine preko HNS-a on bi se na licu mjesta ispred stadiona izborio.
Godinama je predvodio Cibalijine Ultrase zbog čega je proglašen počasnim predsjednikom navijača Cibalije. Od milja ga mnogi zovu vođa jer je stvarno u mnogim stvarima bio pravi vođa.
Kada je u Glagoljaškoj ulici preko puta Marabua otvorio kafić „Emporio“, spretan kakav već jeste, vrlo brzo je taj kafić pretvorio u klub koji bi za vikend bio prepun veselih gostiju. Brija i provod do ranih jutarnjih sati u Emporiu, danima su se prepričavali. No, strast za kockom bila je prevelika. Lovu od večernjih vikenda iz Emporia, rulet mu je već pred jutro gramzivo otimao. Aparati na sreću odnosno na struju bili su njegova crna mačka. Na njima nije mogao kao nekad dječačkim licem za drvenim stolom blefirati i prikrivati jačinu svojih karata. Gledao sam kako na ruletu u manje od dva sata gubi 20-ak tisuća eura kad si za tu lovu mogao kupiti garsonijeru. Znao je izgubiti po 40-50 milja eura u par dana. Naravno da sam ga odvraćao, ali u tom trenutku od tog začaranog stola s kuglicom, nitko ga ne bi mogao odmaknuti.
Na kraju se nekako iz tih ralja kocke iskobeljao na jedini mogući način. Ostavio ju je iza sebe sa svom lovom i živcima koje mu je ona uzela. Napustio ju je.
Prilagodio se novim vremenima pa je vjerovali ili ne, aktivan na Tik Toku. Znajući ga i u tome je ubrzo postao dobar. Stara škola ne može iz njega pa ti i dalje može nabaviti povoljno markiranu odjeću.
S nabijenim kilama i izrazom dječačkog lica, Tile je i dalje isti. Jedinstven. Nekima čudan, nekima priprost. Nama je izravan, duhovit, iskren, sposoban. Možeš ga prihvatiti ili ne, no on je jedan od posebnijih faca koje su naše živopisne ulice dale. Vinkovčanin od glave do pete koji ne može disati bez svoga grada i njegovih kutaka.
Bezbroj puta sam se smijao s njim. Jadikovao. Kad bi me s nekim upoznao rekao bi:
– Ovo je Ica, moja desna ruka.
Takav je Tile.
Živi u Berlinu s Draganom i sad već odraslim klincima Ivom i Alenom koje sam godinama gledao kako odrastaju u danas dva pristojna krasna mladića. Opušta se šetajući svoju vjernu kujicu Mašu.
Njegova Dragana sve je izdržala. Mislim da je ona najzaslužnija što je ta obitelj ostala sačuvana pod jednim krovom. Ona je podnijela možda i ponajveći teret.
Tile se godišnje dvadesetak puta zaleti do svoga grada i usput obiđe prijatelje od Zagreba, Rijeke, Baške, Crikvenice, Osijeka, Vukovara…
Kod njega i njegove drage mame nađemo se na doručku. Tu imamo mir jer je u gradu uvijek netko oko njega. Ako se uspijemo izorganizirati odemo na utakmicu. U njegovoj srebrnoj strijeli jureći autocestom prisjećamo se starih vremena i dragih ljudi. Imamo svoj mir iako mu kazaljka na satu nerijetko pokazuje da letimo 195km/h.
Takav je Tile.
A Tile, on bez svoje Vinkulje ne može. Ona mu je oduvijek puno više od tek običnog grada. Definitivno i Vinkovci bez Tileta nisu isti. I zato:
„Vozi, vozi Tile, samo dodaj gas, volimo te Tile i ti voliš nas“.