Navečer oko osam sati stigla mi je poruka na mobitel. Na zaslonu je pisalo: Dr Švagelj. Otvorio sam ju. Kratko je pisalo: „Hrt 3, upravo“. Moji su nešto na televiziji gledali pa sam pričekao i nešto kasnije uzeo daljinski, prebacio na treći program hrvatske radiotelevizije i pronašao emisiju na koju je doktor mislio. Bio je to dokumentarac o našoj bolnici tokom Domovinskog rata. Sugovornica je bila doktorica Marija Švagelj. Meni slabije poznata, očito hrabra, žena koja je u tim krvavim vremenima koliko je poznato bila jedina specijalistica opće kirurgije na istoku Hrvatske. Kroz misli su mi prošle slike tog ratnog okružja. Puni podrumski hodnici s teško ozlijeđenim pacijentima, osoblju koje ne zna šta ih sutra čeka, vojnicima sa svojim mislima.
Pomalo me je sram da za ovu našu liječnicu, njen i njenih kolega nesebičan i hrabar doprinos u tim po život opasnim vremenima za slobodu Hrvatske, čak niti domaća javnost nije upoznata onoliko koliko bi trebala jer imamo se s čime ponositi.
S njenim suprugom Draženom Švageljom mogu reći da sam prijatelj. Kao dugogodišnji predsjednik vinkovačkog Ogranka Matice hrvatske, prije okruglih 20 godina, ponudio mi je izdavanje drugog izdanja moje prve knjige „ Najvjerniji“. Poslije te promocije naše druženje je preraslo u prijateljstvo. Ne idemo na kave, no osjetim i znam da mi je prijatelj. Redovno se susrećemo u Matici, knjižnici, na promocijama koje nas povezuju. Tad bi se obavezno iskreno ispričali. Broj događanja koje godišnje ispred vinkovačke Matice organizira, otvara, predaje na njima, sudjeluje ili im bude domaćin, vjerujem da je veći od broja sunčanih dana na Hvaru. Švagelj je bivši gradonačelnik, patolog koji je cijeli rat proveo u vinkovačkoj bolnici na prvoj liniji bojišnice. Vječito dobre volje u njegovom društvu ne može da ti ne bude ugodno. Prilagodljiv, pričljiv, ugodno promukla glasa, sa zanimanjem bi slušao njegove crtice iz zanimljiva mu života. U sebi bi se ponekad začudio kako je na patologiji svakodnevno okružen mrtvacima, a ovdje se s nama opušteno zeza. Iz svake njegove rečenice vidljivo je koliko voli naš grad i našu Hrvatsku.
I njihova kći Ana je liječnica, psihologinja. Igrom slučaja sam u nekom društvu u Osijeku čuo kako je hvale, pomalo zavide osječki liječnici. Lijepili su joj komplimente kako je mlada, dokazana, priznata, kvalitetna i stručna liječnica. Bilo mi je ugodno to čuti. Na prvu nisam povezao o kome je riječ, no kad sam shvatio moj osmijeh postao je još veći. Površno sam je poznavao no kad god bi se negdje susreli i razmijenili pokoju rečenicu odisala bi vedrinom, razboritošću, stavom i mirnoćom. Svime onime što nam uvijek treba.
U njen život u dobru i zlu ušao je Krešo. Danas doktor Majdančić kojeg ja otprije znam kao Krešu ili Tompinog brata. Godinama dijelimo tribinu s koje pratimo Cibaliju. Nepregledna ljubav prema nogometu na neprežaljenim Lokosima, bivšem igralištu koje je danas parking iza Gradske knjižnice, koštala me je nekoliko teških operacija koljena. Dva puta menisci, dva puta ligamenti, križni, unutrašnji, vanjski, šarafi… Zadnju sam obavio nedavno. Sve jači bolovi i sve izraženije šepanje dovele su me do proteza odnosno ugradnje umjetnog koljena. Dobio sam protezu kakvu bi dobio u Munchenu, Beču ili Zurichu. Ugradio mi ju je Krešo koji je učio od jednog od najboljih u ovome poslu, osebujnog doktora Bojanića sa Šalate. Iako je imao mogućnost graditi karijeru u Zagrebu, niti on niti njegova Ana tu priliku nisu razmatrali. Vratili su se u svoj grad. Čuvši to, nije mi padalo na pamet ići negdje drugdje. Nisam nimalo dvojio. Želio sam da me samo on operira u našoj bolnici. Samo Vinkulja!
Na redovnim vizitama, obilascima pacijenata, kao zapovjednik koji bi preuzimao odgovornost na sebe, predvodio bi kolonu liječnika, sestri, tehničara i fizioterapeuta. Bio je tu i Čuljak kojeg godinama susrećem na ulici, a sad evo i na odjelu, pa Šumanovac za kojeg sam čuo kako je reprezentativan kalibar, za talentiranog Kružića slušam kako upija znanje i kako je blistava budućnost pred njim. Moj doktor, onaj s najvišim činom, moj zapovjednik u bolnici bio je doktor Majdančić. Kad ih sve vidiš u sobi, poslagane ispred sebe, davali bi ti tu neku sigurnost koja ti je nemoćnom u krevetu prijeko potrebna. Miran, izrazito inteligentan, Krešo voli čuti i nije ga sram tražiti savjet. Naizgled pomalo zamišljen, no sklon šali i uvijek spreman pomoći. Od srednjoškolca do doktora nije se promijenio. Tek je dobio koju kilu i izgubio nešto kose no i dalje se poslije utakmice ili koncerta u svom društvu iz Ghetta, u kojem je odrastao, a koje je, zanimljivo, u neposrednoj blizini bolnice, opušta s Gigom, Čukijem, Darkom Udrugom… Uživa u svakoj fori s njima. Svakom gutljaju piva.
S tom nekom psihozom sam se kroz život naučio nositi. Duboko bi disao i razmišljao kako sve nedaće moraju proći. Slabost, bol, normalni strah priznao bi tek svojoj Larisi. Pred ostalima bi sve to nekako uspio prikriti i prebroditi.
Kad su me u krevetu golog tek plahtom prekrili u sali sam vidio poveću opuštenu i uigranu ekipu od desetak anesteziologa, sestri, tehničara. Iznenađujuće sam nekolicinu među njima prepoznao. Bio je tu doktor Begović, javila mi se druga doktorica Sanja… Ležeći sa svojim mislima i gledajući u jarka svjetla iznad sebe koja su me podsjećala na kakvu unutrašnjost svemirskog broda načuo sam kako netko priča o rezultatima 1. HNL. Spominjali su Hajduk. U sebi sam pomislio pa neću valjda zadnje što čujem slušati o Hajduku. Tada mi se javila Kristina:
– Kako je Ica?
– Bio bi malčice bolje da tu netko ne spominje Hajduk, uspio sam ih oko sebe nasmijati.
– Ne brini se, ovdje je prva i jedina Cibalia, umirila me je izmamivši mi blagi osmjeh.
Probudio sam se u svojoj sobi na Trumi. Sljedećih dana muka, bolovi, nespavanje, infuzije, injekcije, tablete. U nekoliko sati sestre ti postaju najbliži prijatelji. Svakodnevno o tebi brinu, pokrivaju te, hrane, pomažu. Imam vremena pa od tableta poluomamljen promatram koliko rade, koliko se daju za svoj posao i naše dobro. Noći im nisu ništa lakše. Vrata od soba budu svima otvorena pa svako malo iz neke sobe se čuje zvono ili zapomaganje i one bi već bile na nogama. I sve se to iz dana u noć i obratno ponavlja. Nepravedno ostaju nedovoljno primijećeni. U sjeni doktora koje tek na minutu vidiš ujutro i navečer tokom redovnog obilaska.
Na Odjel me je je zaprimila sestra Smilja, mislim da je glavna sestra na odjelu. Ne mojom krivicom, falio mi je jedan nalaz, uplašio sam se da mi ne odgode sutrašnju operaciju no smirila me je i iskusno taj problem riješila. Držala je Odjel pod kontrolom dajući ostalima do znanja da sve pošto poto mora štimati.
Goca, krupnija sestra crvene kose i prekrasnih plavih očiju davno mi je bila već zaboravljena susjeda. I ona i Smilja su starije iskusne sestre. I dok se Goca pomalo čuva, jer je davno svoje najbolje godine dala ovom pozivu i smireno čeka odlazak u mirovinu, Smilja ne popušta.
S dužom lijepom i njegovanom kovrčavom crnom kosom Tajana se nekako najviše davala poslu. Nevjerojatno je radišna. Radila je ono što možda i ne mora. Definitivno ju je dobro imati pokraj sebe. Svojoj mlađoj kolegici iskreno je ulijevala svoje bogato iskustvo.
Kako su dani prolazili s Ivanom sam najviše kliknuo iako su mi na odjelu sve sestre postale drage. Nakratko ošišana, ofarbana u plavo i s plavim očima kad bi mi se u noći pojavila noseći mi tabletu protiv bolova, postajala je moj plavi anđeo. Radila je u paru, ako se ne varam s Mirom. Krhkije građe, srednjih godina i srednje dugom plavokosom kosom. Obje su mi bile umirujuće i drage.
Nisam vjerovao do koje granice se tehničar Zalaj koji mi je previjao ranu zafrkava s doktorom Majdančićem, ali i to je ono što ponekad pacijente sa strane opusti i nasmije.
Spremačica Danica, koju sam znao iz grada, uljepšavala mi je jutra. Fizioterapeuti Luka i Drago, s kojima sam u boli razgibavao nogu, u svakom trenutku bi ti znali reći i uvjeriti te što je najbolje za tebe. S njima bi ti bolovi postajali podnošljiviji. S njima bi ih lakše izdržao. Iznenadio sam se njihovom stručnošću, profesionalnošću u kombinaciji s crnim vinkovačkim humorom. Poslije operacije ulijevali su mi neophodnu sigurnost. Luka ima još tu gradsku priču s kojom te dodatno začini, a mene i nasmije jer sam svjestan kako mi priča baš ono što mi treba ublažavajući moju muku. Zato i jeste dobar.
Vinkovačka bolnica, nakon one u Zagrebu koju su otvorile časne sestre, druga je bolnica otvorena u Hrvatskoj. Danas ima preko tisuću zaposlenih. Najveća je bolnica u županiji i među najvećima od Zagreba do istoka države. Stalno se pomalo sređuje i uređuje. Odjeli su pristojni, nisu to više derutni hodnici s metalnim mršavim krevetima u siromašnim sobama. Sada su to odjeli s prijemima na svakom koraku, prostranim holovima, modernim operacijskim salama i uređajima, kafićem, kapelicom, aparatima s kavom, sokovima, grickalicama.
Ona vremena kad su se događali nedopustivi propusti su iza nas. Svedeni su u mizerni postotak kao i u drugim bolnicama. Imamo iznimno sposobno osoblje i profesionalne liječnike koji rade zahvate za koje si prije morao ići u Osijek ili Zagreb. Naravno da među njima postoje oni sposobniji i oni manje sposobniji, oni istrošeni i oni puni elana, no pacijenti s nijednima nisu zakinuti. Vrijedi ih pohvaliti. Sve. Od spremačica, kuhara, do sestri, tehničara i na kraju doktora. Nerijetko im nije nimalo lako. Na svima njima, tim mnogobrojnim neznancima možemo i trebamo biti zahvalni što nam preko noći kad smo daleko od kuće i svojih najmilijih, u našim nedaćama, s osmijehom na licu postaju naši najbolji prijatelji.