PIŠE: Ivica Aničić
Već tridesetak godina slušam Žuću kako iz svoje središnje kućice podno zapadne tribine, smještene uz glavni teren Cibalijinog stadiona, kao klupski spiker najavljuje utakmice i pušta muziku na njoj. U tim počecima, izbor njegovih pjesama uglavnom mi nije pasao, al’ ko bi svima nama po tribini udovoljio. Njemu je tamburica bila i početak i kraj. I kad bi se slavila pobjeda i kad bi se s porazom napuštao stadion pognute glave, udarala je tamburica.
Alojz Kralj, kojeg svi znamo kao Žuću, uvijek bi bio spreman na šalu. Veseljak koji je, baš kao i na utakmicama, tisuće njih uveseljavao po svatovima, feštama i veselicama na kojima bi sa svojom malom ekipicom podizao atmosferu.
Od Cibalije ga ni moždani udar nije udaljio. On ga je od svoje nebeskoplave kraljice tek malo usporio.
I prije je on odlazio i vraćao se, no ovoga puta smo nekako svi svjesni kako je to, što se mikrofona tiče, gotova priča. Navikli smo da u klubu nemaju uvijek šlifa, osjećaja prema onima kojima je Cibalia emocija ili više od posla.
Poput pretrpljenog moždanog udara mu je stigao poziv:
– Ej ne moraš više dolaziti. Tako su mi rekli da ti kažem, Nimalo diplomatski mu je preko mobitela poručio jedan od uposlenika.
Ostao je Žućo na nogama i nakon moždanog pa će ostati i nakon ovakvog naprasnog raskida suradnje. No to se tako u ozbiljnom klubu ne radi. Nebitno je tko umjesto njega dolazi i iz kojeg razloga. S nekim tko je uz teren sjedio sve te godine trebalo se opreznije i emotivnije u ovakvoj situaciji postupiti. Cibalia ga se za svaku pohvalu sjetila za njegova tri desetljeća odrađenih kao spiker. Morala je i sad.
Siki koji je naslijedio Žuću radi to jako dobro. Već na svojoj prvoj utakmici je pokazao da ćemo biti bliski standardima kakve gledamo na prvoligaškim arenama. No taj oproštajni odnos sa Žućom se mogao i trebao završiti u svečarskom tonu.
Prvo kolo protiv Dubrave bila je njegova zadnja predstava na stadionu Cibalije. I ovoga puta je došao i otišao nasmijan s posla. Inače to ne radi no u jednom trenutku dok su se nogometaši zagrijavali je ustao sa svoje klupe, okrenuo prema zapadnoj tribini i promatrao gledatelje koji su ga dobrim djelom svi znali. S neizbježnim smiješkom na licu je izgledao kao da se oprašta od terena. Da gleda gdje bi sad mogao sjediti pokraj nas. Pogledi su nam se sreli, Jedan drugom smo se nasmiješili. Spontano sam mu podigao svoju šaku u vis, a on mi je pobjednički uzvratio sa svojom uzdignutom stisnutom šakom. Pomislio sam Alojz Kralj i njegova nebeskoplava kraljica.
Žućo i njegova Cibalia.