FOTO: Franjo Škegro
Mnogi od nas znaju reći da im je šokačka pisma obilježila život, ali rijetki su oni koje s tom pismom poistovjećujemo jer nam je njihov lik prva pomisao na šokačku pismu. Jedna od njih je Marija Pavković Snaša. Žena koja je svoj život posvetila upravo toj šokačkoj pismi, pa i u onim trenucima kada joj je taj isti život visio o niti.
Marija pjesma je tvoj život službeno već trideset godina, a neslužbeno možemo reći cijeli život. Kako je nastala ljubav prema toj pjesmi? Moja baka je imala gramofon i dvije ploče: Vera Svoboda i Kićo Slabinac. One su se meni urezale u srce. Odmalena sam išla u KUD, našu mikanovačku „Šokadiju“, spremala se, pjevala, to je jednostavno bio moj način života, no tada nisam mogla zamisliti da će mi upravo pjevanje obilježiti život. I od tada je prošlo već trideset godina. Zvuči puno, ali vjerujem da je vrijeme proletilo. Nije to malo godina, ali vrijeme stvarno brzo prolazi. Prvu pjesmu sam snimila zahvaljujući Šimi Jovanovcu koji me čuo na priredbi „Mladost i ljepota Slavonije“ i tako je to sve krenulo. Moj prvi javni nastup imala sam 1995. na Brodfestu kada sam izvela pjesmu „Zdravo Marija“. Nekako sam paralelno počela s javnim nastupima i s novinarstvom, bila sam prvo na radio Osijeku, pa na radio Zagrebu, kao dopisnik Glas Slavonije u redakciji u Vinkovcima, imala sam neko vrijeme i svoju emisiju na Vinkovačkoj televiziji. Uz to sam 1995. godine sam izdala prvi CD i nastupila na požeškom festivalu. Taj početak je bio stvarno da tako kažem, opasan.
FOTO: Marija Pavković Snaša, privatni album
Na radiju je i nastao tvoj zaštitni znak, nadimak Snaša? Tako je, to je bilo negdje 95., 96. kada sam na radio Osijeku vodila emisiju na šokačkoj ikavici u kojoj sam divanila sve i svašta, komentirala društvene događaje, glazbu, što god mi je palo na pamet, i tu sam bila „Snaša s druma“. Emisiju sam prestala snimati, ali nadimak je ostao i Snaša sam i danas. Mnogi možda ne znaju da si po struci zapravo građevinski tehničar, iako si po životnom pjevačkom iskustvu zapravo pravi profesionalni glazbenik? Da, tako je, i to je bio jedan od razloga zbog kojeg sam napustila novinarstvo jer jednostavno nisam imala papir na kojem piše da sam novinar, bilo mi je žao jer sam voljela taj posao, ali istovremeno sam imala sve više i više nastupa i nisam mogla to sve stizati odjednom, život me odveo u drugom smjeru, a ovo životno glazbeno iskustvo je nešto što se ne da naučiti iz nijedne knjige. Ali bih ja mogla jednog dana o svemu tome napisati knjigu!
Karijera je brzo krenula, a osim vlastitih nastupa počela si raditi na emisiji „Lijepom našom“. Možemo reći da je ta emisija također obilježila tvoju karijeru. Ja sam dugo bila dio te emisije, odnosno dio pratećeg benda u toj emisiji 15 godina. Prošli smo cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko, svugdje smo bili jako dobro primljeni, od Dubrovnika do Istre, Međimurja, uvijek je bila puna dvorana. Jedna od prvih emisija koje smo snimili bila je u Bjelovaru, to nikada neću zaboraviti, dakle mi dolazimo dvorana puna, a ljudi vani na punom parkingu čekaju na ulaz. Onda smo spontano odlučili snimiti dvije emisije kako bi svi mogli uživati u programu i to nam je bilo najnormalnije jer nismo mogli ostaviti ljude na cjedilu. No nismo snimali samo u Hrvatskoj, putovali smo i na turneje izvan Hrvatske, bili smo u Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji. Bila sam i na turneji u SAD-u u organizaciji Hrvatske bratske zajednice, i to dva puta, 1998. i 2016. To su prekrasna iskustva. Branko Uvodić je bio zaštitno lice te emisije, pa možemo reći i medijsko lice koje su svi vezali uz tradicionalnu glazbu, njegovim odlaskom u mirovinu i ukidanjem emisije nastala je praznina koja ni nakon nekoliko godina još nije popunjena. Činjenica je da je Branko u mirovini, ali mislim da je s njegove strane postojala želja da se emisija nastavi, no evo, nažalost nakon što se „Lijepom našom“ ugasila više nema emisije takvog tipa. Meni je iskreno žao jer znam koliko je puno značila ljudima i koliko je bilo veselje gdje god bi se pojavili. Mislim da naša tradicionalna glazba zaslužuje puno više pažnje i sustavan rad kako se ne bi izgubila vremenu.
FOTO: Franjo Škegro
Čini li ti se da su tradicionalna glazba i običaji na ovom lokalnom nivou pomalo prepušteni sami sebi, da tako kažemo usmenoj predaji i entuzijazmu pojedinaca? Pa mislim da su naši KUD-ovi ona ključna karika koja je ostala na braniku očuvanja našeg identiteta i naše kulture. Naravno da su pojedinci uvijek oni koji nose najveći teret i to je činjenica, jer uvijek netko mora povući malo više da bi pokrenuo i druge, no mislim da bi se više trebalo i moralo sustavno raditi na tome da se ne zaborave naši običaji iz svih krajeva Hrvatske. Zahvaljujući našim manifestacijama tradicija oživi pred svjetlima reflektora, no KUD-ovi su oni koji ju zapravo čuvaju i bez njih ne bi bilo ničega.
Možeš se pohvaliti s stvarno bogatom karijerom, 4 samostalna CD-a, brojnim hitovima, spomenimo samo neke pjesme: „Moj garavi gotovo je“, „Srce mi je bolno“, „Ostarit ću čekajući tebe“, no jedna pjesma, odnosno videospot je meni ostao posebno u sjećanju. To je videospot za pjesmu „Moja drugo“ koju si snimila u jednom teškom životnom razdoblju kad si se borila s karcinomom. Hvala Bogu još si tu, pobijedila si u toj borbi, no kako si to sve zapravo izdržala, što te guralo naprijed? Pa nikad neću zaboraviti kada sam od liječnika čula – Marija vi ste bolesni. Živjela sam što se kaže sto na sat, jurila s koncerta na snimanje, s gaže na gažu, jednostavno nisam imala vremena ni primijetiti da nešto nije u redu. Naravno da se čovjek prvo šokira, pa zastaneš, ne znaš što sada, no predaja za mene nikada nije bila opcija. U glavi su mi bile riječi moje pokojne bake koja je živjela po 10 božjih zapovijedi i uvijek bi na svemu zahvaljivala Bogu i onda sam sama sebi rekla, ako mi je Bog dao da živim tko sam ja da se predam. Bilo je teško, imala sam čak 14 operacija pod općom anestezijom, bilo je tu puno i boli i suza, ali odustajanje od borbe za život za mene nikada nije bila opcija. Nije mi smetala ni moja ćelava glava ni terapije ni ništa, nisam se predavala. Kada je Tihomir Ivanetić predložio da mi žene zajedno snimimo pjesmu objeručke sam prihvatila.
To je zapravo prvi i jedini put da su se dive naše tamburaške glazbe okupile u jednoj pjesmi? Jednostavno ih moram sve spomenuti, osim tebe tu je bila Blanka Došen, Marta Nikolin, Vera Svoboda, Cecilija Rudić, Vlatka Kopić Tena, Viktorija Kulišić Đenka, Sanja Hajduković, Hanka Paldum i naša velika glumica Anja Šovagović Despot koja u uvodu spota recitira stihove Mate Damjanovića „Mojim šorom“. No moram posebno izdvojiti Veru Svobodu koja je tada već i sama nosila teret godina i bolesti. Meni osobno je sama ta činjenica da je Vera Svoboda, moj idol i uzor od malih nogu, s 84 godine i drhtavim glasom došla dati podršku meni bila nešto neprocjenjivo. Toliko se emocija, i sreće i tuge, pomiješalo u toj pjesmi, jednostavno je to bilo nešto posebno i danas sam zahvalna svim mojim kolegicama koje su mi dale nesebičnu podršku. Pjesmu su inače napisale dvije Janje, Janja Glavačević i Janja Raguž, a aranžman je napravio Krunoslav Dražić. Ta pjesma mi je posebno u srcu. A kako sam izdržala, pjesma me nosila naprijed, nastupala sam cijelo vrijeme dok sam se liječila i mislim da me to na neki način i spasilo. I dragi Bog naravno koji je rekao da još nije došlo moje vrime.
FOTO: Marija Pavković Snaša, privatni album
Nažalost Vera više nije s nama, nema ni Kiće, nedavno nas je napustio i Ćiro Gašparac. Svi znamo da je to neizbježno i da ćemo jednoga dana i mi otići, no tko će poslije vas nastaviti pjevati pravu tamburašku glazbu? Nažalost mnogi divni ljudi više nisu s nama, no njihove pjesme neće nikada pasti u zaborav jer su postale dio nas. Volim često reći da ljude treba cijeniti dok su živi, kada netko ode sve naknadne pohvale i priznanja su u redu, ali treba znati cijeniti i voljeti ljude dok su još tu, s nama. Imamo još nekoliko stupova koji drže našu kuću tamburaške pjesme, to su divni muški glasovi Šima Jovanovac, Stjepan Jeršek Štef, Zvonko Bogdan, Ivan Štivić Iva, Najbolji hrvatski tamburaši, Berde Band, Slavonske Lole, to su bili Kristali i Patria koji nažalost više ne sviraju, to su moje Đenka, Blanka, Tena. No malo je danas onih čistih tamburaških sastava koji sviraju bez bubnja i bez elektronike. Nadam se da će doći neki mladi koji će nastaviti tu našu bogatu tradiciju.
I dalje puno nastupaš, mnogi kažu radiš, no je li ovo posao koji se može samo raditi? Tako je, puno radim, nastupam uglavnom sama, ali često i s drugim tamburaškim sastavima, u zadnje vrijeme evo često sviram s Žeteocima. Svaki nastup je priča za sebe, ali ovaj posao se ne može samo odraditi. To se mora raditi sa srcem. Mislim da kada dođe taj dan da na to budem gledala samo kao na posao da ću onda jednostavno ugasiti mikrofon i to će biti to.
Iza nas je jubilarni festival „Šokačke pisme“ u Županji na kojem si predstavila pjesmu koja je zapravo opisala tvoj život. Tako je, izvela sam skladbu „Pjesmo moja“ koju su napisali Goran Ivanović Lac i Stjepan Ruda Rudinski, a oni su u njoj saželi zapravo sve ono što sam ja u zadnjih 30. godina. Hvala im na tome, jednostavno su mi omogućili da kroz pjesmu kažem baš onako kako je bilo i kako je: i kada sam bolovala s pjesmom sam drugovala, pjesma svaku ranu liječi. Pamtite me po pjesmama!
Mariji je tek 50, odnosno 30, i vjerujemo da još puno pjesama čekaju da ih otpjeva i da se još puno tekstova skriva u toj širokoj duši iza širokog osmijeha koji joj je uvijek bio na licu, bez obzira na ono što je bilo u srcu.
FOTO: Marija Pavković Snaša, privatni album