Miro Gavran, jedan od najvećih hrvatskih književnika, 25. travnja gostovao je u Vinkovcima.
Književni susret s Mirom Gavranom organiziran je povodom obilježavanja 70 godina Ekonomske i trgovačke škole Ivana Domca u Vinkovcima, a domaćin ovog književnog susreta bila je Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci.
Kroz ugodni, gotovo dvosatni, razgovor s Mirom Gavranom vodila nas je Marija Burić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Ekonomskoj školi, a njoj se pridružila Zrinka Turalija, rođena Vinkovčanka, koja je godinama bila zaštitno lice kulture HRT-a, a od prošle godine se nalazi na mjestu glasnogovornice HAZU.
Pitate se možda zašto vas izvještavamo o njegovom gostovanju s malim vremenskim odmakom? Razlog je vrlo jednostavan. Naime pisanje zahtijeva vrijeme, a vašoj spisateljici vremena često kronično nedostaje. Razgovor s Mirom Gavranom zahtijeva posebnu pažnju, a kako je sam pisac istaknuo knjiga se ne piše tako da sjedneš za stol i kažeš: „Sada ću pisati!“, već pišeš kada imaš inspiraciju.
Književnik je istaknuo kako se Vinkovcima uvijek rado vraća jer ga uz Vinkovce vežu dragi prijatelji. Profesorica Burić je uvodno predstavila impresivnu biografiju pisca koja je toliko bogata da je se ne bi postidjelo ni nekoliko ljudi kada bi se sva njegova postignuća podijelila.
Gavran je i književnik, akademik, najprevođeniji hrvatski pisac, najizvođeniji hrvatski pisac. Njegove knjige izašle su u 280 različitih izdanja u zemlji i inozemstvu, njegove drame i komedije imale su više od 450 kazališnih premijera diljem svijeta i vidjelo ih je više od četiri milijuna gledatelja. No to su samo od nekih crtica iz njegovog bogatog života.
Profesorica Burić započela je razgovor pitanjem kakav je Miro Gavran bio učenik. Gavran je istaknuo kako je on u školu krenuo kada je imao jednu sekundu. Naime književnik se u školi – rodio!
Ja sam dijete seoskih učitelja, moja majka Ljilja i otac Ivan su živjeli u školi. Rodio sam u malom školskom stanu u školi u Trnavi jer me moja majka nije htjela roditi u bolnici. Naime moja sestra se rodila u Mostaru i drugi dan nakon poroda su ju u bolnici zamijenili što je srećom odmah primijetila moja majka. Ona se bojala da će se isto dogoditi i sa mnom i odlučila me roditi u školi. Kako su mi mama i tata učitelji, a i kasnije mi je i sestra završila književnost pa čak mi je i predavala u 2. srednje, ja sam cijeli život okružen prosvjetnim djelatnicima i dobro se osjećam s tim ljudima.
Ono što je zanimalo sve prisutne učenike je kakav je Miro Gavran bio učenik.
Bio sam loš učenik, imao sam tri popravka u prvom razredu srednje, jedva sam se provukao s trojkom. Jedino što sam znao i volio je književnost i onda mi je sestra dala 4 da ne ispadne nepotizam. Jedino mi nije predavao u obitelji moj brat. Ja sam se kasnije opametio, popravio, od trećeg srednje sam bio odličan, kasnije sam na studiju dobio i nagrade, čak i rektorovu. Probao sam sve u životu, da sam očajan, da se provlačim, da idem na popravni, da sam dobar, vrlo dobar i odličan učenik. Najteže je biti loš učenik, kroz smijeh kaže Gavran. Često sam nastupao u školama pa sam tako često molio profesore da imaju razumijevanja za loše učenike jer od nas kasnije ipak nešto postane, rekao je Gavran što je izazvalo veliki pljesak publike, posebno učenika.
Zrinka je još jednom istaknula impresivnu biografiju Mire Gavrana, posebno kako je među najizvođenijim i najposuđivanijim književnicima, te ga pitala kako se njemu čini kada pogleda na svoj život, je li svjestan da se to sve njemu događa?
Ja mislim da imam taj blagoslov da mogu raditi najljepši posao na svijetu i da od njega mogu živjeti. Pišem od svoje šesnaeste godine, a od 33. godine sam zapravo profesionalni pisac, živim isključivo od svog pisanja. Nisam se nikada opterećivao s uspjehom i neuspjehom. Upoznao sam stotine pisaca po cijelom svijetu, jako je teško živjeti od pisanja, a to se meni posrećilo. Primijetio sam da su mnogi kao ljudi propadnu kada postignu profesionalni uspjeh, npr. Preko noći snime neku seriju ili film i odmah im ne valja njihova djevojka ili dečko, polude, izgube svoj mir. A čovjek kada doživi neka životna razočaranja vrati se sebi, vrati se knjizi, svojim prijateljima. Meni je puno značilo i to što sam na početku bio okružen nekim od najvećih hrvatskih redatelja i glumaca, dekan mi je režirao film, što se nije dogodilo nikada u povijesti. Vidio sam kako je opasno kada uspjeh uništi ljude. Imao sam tu sreću što sam uvijek bio usredotočen na novi posao, uvijek sam imao neku novu ideju i to me spašavalo da mi to ne zavrti glavom. Uvijek sam bio okrenut onome što dolazi, što trebam napraviti, a ne onome što sam napravio. Usudio bih se reći da je razlika između mladog i starog pisca, između mladog i starog čovjeka, je u tome tko je okrenut prošlosti, a tko budućnosti. Moje usredotočenje je uvijek na ono što je preda mnom. Moja prijateljstva traju po deset, dvadeset godina.
Gavran je istaknuo kako lijeni ljudi nisu sretni.
U životu nisam sreo sretnog lijenčinu. Lijeni ljudi nisu sretni, to im u životu ne bude blagoslovljeno. S tim da mi koji puno radimo moramo znati, teološki gledano, najveći grijeh je lijenost, ali drugi po redu je previše raditi, a nama koji volimo svoj posao prijeti opasnost da budemo toliko posvećeni svom poslu da zanemarimo obitelj, prijatelje, poznanike, da zanemarimo da smo dio zajednice. Trebamo naći neki balans, da radimo s punom energijom i u tome uživati, ali ne zaboraviti da nismo samo ono što pišemo. Ja nisam samo pisac, ja sam pisac samo dok pišem. Kad ne pišem ja sam i suprug i brat i prijatelj i susjed. Ako čovjek ne funkcionira na svim razinama uzalud mu je to da bude dobar u toj nekoj profesiji. Takve ljude zovemo fah idioti.
Profesorica Burić pitala je mora li pisac biti prorok, mora li biti moralan, je to njegov zadatak?
Mislim da čovjek mora biti moralan. Upoznao sam svakakvih pisaca, i divnih i krasnih i nezgodnih, a nastojim se družiti s onima koji su ljudi, npr. kada me pitaju koga bih preporučio koga poslati u školu, ne možeš poslati svakoga, Bog mu da talent ali ne da mu osjećaj samokontrole, držim se onih koji su recimo trezvenjaci. Očekuje se da sva umjetnička djela nose neku pozitivu, da su ona na dobrobit svakog čovjeka i da nas dodir umjetničkog djela, bio to roman, bila to slika ili sjajna kompozicija, da nas ona oplemeni. Ako toga nema čemu onda umjetnost? Ja sam tu staromodan pisac, bez obzira što nastojim da su moje rečenice suvremene. Ja sam jako protivnik estetike ružnoga, destruktivnog, čega ima sve više u i kazalištu i u filmovima i u književnosti. To je nahrupilo sedamdesetih kroz američke B filmove, pa je na vrhu pokreta koji se zvao „drame krvi i sperme“ kojeg su plasirali Englezi došlo do toga da se ono najružnije u čovjeku išlo u kazalište pokazivati. Zaboravilo se da je to već bilo oko I. svjetskog rata u ekspresionističkim dramama, krajem 19. stoljeća u naturalističkim, a ljudima treba nešto profinjeno, uzvišeno i ne da se ta prava umjetnost fascinirati tim trenutnim navalama destruktivnog i ružnog. Ja se jako zalažem za tu drugu vrstu umjetnosti, tko ju voli voli, tko ju ne voli ne voli. Kada mi kažu da pisac mora biti samokritičan, da mora biti snažan, revolucionaran, ja im kažem te destruktivne drame neka rade u Švedskoj gdje nisu 150 godina imali rat, a mi imamo svakih 30 godina neki rat, ljudi su umorni od toga i hoće da ih umjetnost oplemeni i produhovni i ja nastojim takve stvari pisati. Naravno da ja imam pozitivne i negative junake i pozitivne i negativne emocije, ali nastojim da moja djela donesu neku katarzu. Sad jesam li ja prorok ili nisam, ne znam, neke moje drame igraju već godinama, pokazale su se svevremene.
Zrinka ga je zamolila da objasni kako zapravo nastaje jedno književno djelo. Pišu li pisci rukom, na pisaćem stroju ili računalu? Je li moguće da umjetnost može biti posao kao i svaki drugi? Kako zapravo nastaje jedan roman?
Nikada nisam sjeo za stol zato što nisam nešto dugo napisao a trebam napisati. Ako se dogodi da dva, tri, četiri, šest mjeseci nemam ideje ja ne pišem. Ja se volim družiti s ljudima, volim čitati, volim putovati, mogu bilo što drugo raditi. Ja pišem samo kad osjetim da imam iznimnu veliku želju nešto napisati. Bez te želje nema smisla sjedati za stol. Par puta sam išao raditi po narudžbi za filmaše i nije to dobro, nije bilo blagoslovljeno niti jednom. Kada to radiš a nemaš želju napisati, nije to dobro. Meni ideje dolaze kada one hoće, a ne kada ja hoću. Sa sedamnaest godina uzeo sam jednu crvenu bilježnicu debelih korica, istrgnuo sve listove i ostale su samo te korice. Kada mi dođe neka ideja ja stavim na papir i stavi u te korice. Ja ih još imam. Kada osjetim aha to je moja priča koja imam potencijal postati nešto ozbiljno, ako me ta priča privlači napravi biografije glavnih junaka da znam tko su moji junaci, napravim raspored što se događa u kojem poglavlju, onda idem raditi dobru pripremu i kada je meni sve jasno, kako će roman početi, završiti, kojim jezikom ću pisati, kada mi je sve to jasno onda sjedam i sa velikim zadovoljstvom pišem svoju prvu verziju. Tad volim da me nitko ne prekida od ujutro do navečer, udaljim se od ljudi. Onda to ostavim da se ja malo distanciram, onda čitam to, obično moji tekstovi imaju četiri do šest verzija. Sve pišem rukom, mada sam naučio tipkati s 10 prstiju jer mi je sestra kupila pisaću mašinu jer sam ja htio pisati. Naučio sam u tri mjeseca tipkati sa deset prstiju, no ja sve pišem rukom. Niti jedan roman nisam otipkao, već sve pišem ručno u velike bilježnice, s desne strane pišem, a s lijeve ostavim prazno da mogu to prepisivati i mijenjati. Onda obično jedna gospođa Vesna Lončarević to pretipkava, ona zadnjih 37 godina pretipkava to što ja napišem. Obično treću verziju dam pretipkati pa ju dam na kontrolno čitanje. To je uvijek moja supruga, onda obično to budu moji susjedi, prijatelji. Zadnji roman je osam ljudi čitalo prije nego što sam išao raditi četvrtu, petu verziju.
Profesorica Burić je zanimalo gdje čuva te sve bilježnice.
Čuvam ih kući, imam svašta, bilježnice i na Spidermane i svašta. Kada sam kao srednjoškolac odlučio pisati, počeo sam pisati štampanim slovima jer sam shvatio da će to netko morati pretipkati i dan danas pišem štampano, jednostavno sam zaboravio pisati vezanim slovima.
Profesorica Burić se dotaknula Gavranove knjige „Judita“, posebno odnosa muških i ženskih likova, Zrinka je istaknula kako je Judita najizvođenija Gavranova predstava.
Ideja naslovnice knjige nije moja ideja, naime napisao sam ju 2010. godine, mislio sam da će to biti roman za uski krug ljudi no dogodilo se neko čudo nebesko da je taj roman imao već četrnaest izdanja na hrvatskom i da je preveden na 13 jezika, između ostalih i u Norveškoj. Kada je roman izašao u Norveškoj došao sam na promociju i vidio da je moja urednica na kraju romana dodala biblijsku epizodu o Juditi. U norveškoj su protestanti i nemaju tu biblijsku epizodu o Juditi. Onda sam predložio da dio moje knjige bude i biblijska Judita i Marulićeva Judita. Meni su mnogi profesori rekli da su koristili moju Juditu pa im se bilo lakše dodirnuti Marulićeve Judite. Ja sa izmaštao Juditin život koji je u Bibliji šturo opisan, kod mene je to drugačije nego u Bibliji. Ona kod mene postaje heroina. Roman je osvojio ljude. Rekli su mi da sam sa svojom Juditom vratio aorist u hrvatsku suvremenu književnost. Ja volim pisati o ženama jer uz žene ide emocija, ide dobra priča, a to je ono što volimo u umjetnosti.
Zanimljivo je kako u pet zemalja postoji festival posvećenih Miri Gavranu, što je svjetski raritet. Kako je nastao Gavran fest?
To je bilo sasvim slučajno. 2003. u Slovačkoj se dogodilo da je bilo 6 mojih živih predstava u 6 kazališta i onda su oni odlučili jedan vikend napraviti Gavran fest, Ja sam se prvo malo uplašio, no to je upalilo, prvo su bila samo slovačka kazališta, pa je došao jedan teatar iz Pariza, čak rade moje predstave koje sam napisao prije dvadeset godina. Do sada je bilo osam Gavran festova, u Munchenu, Krakovu, Beogradu. To je mali festival koji ima neku posebnost. Prošle godine doveli su kazalište i iz Kijeva.
Zrinku je zanimalo kako izgledaju njegovi susreti s publikom budući je on globalna zvijezda.
Iskreno posljednji intervju sam u Češkoj dao prije sedam godina. Ja sam zvijezda kroz moje zvijezde, kroz moje glumce. Do sada sam imao 467 premijera, a ja sam ih vidio jedno 150.
Profesorica Burić pročitala je i Gavranovu poeziju iz njegove zbirke pjesama, Okus slave: “Pruži ruku čovjeku kojeg si pobijedio, bez njega nikada ne bi bio pobjednik. Ispljuni iz usta okus slave dok te nije otrovao. Skromnošću prevladaj zamke svakog uspjeha“.
U biti čovjek koji postigne neki uspjeh može se od toga sačuvati samo ako je posvećen i dalje poslu. Ja imam duboku svijest o tome da ja nisam zaslužan za svoj uspjeh. Meni je Bog dao tu vještinu da pričam priče i ja sam to usavršio. Prilikom prijave za dramaturgiju svaki student morao je napisati zašto želi studirati dramaturgiju, a ja sam napisao da želim studirati dramaturgiju da ovladam pisanjem kao umjetnošću i umijećem. Moji roditelji su rekli možete studirati što god hoćete ali nema mijenjanja fakulteta. Ja sam bio prva generacija koja je išla u vojsku nakon srednje škole, tko upiše studij ide godinu dana u vojsku, a tko ne upiše 15 mjeseci. Ja sam išao samo na jedan prijemni i rekao to je to, ako prođem prođem, ako ne vojska.
Profesorica Burić je pitala pitanje koje učenicima zadaje glavobolju, a to je treba li pjesmu interpretirati?
Volio sam čitati lektiru, analiziranje romana, knjiga, priča svega, no uvijek mi je išlo na živce analiziranje pjesama jer sam mislio da analize pjesme može ubiti onu draž i ljepotu. Pjesmu o analizi pjesme sam napisao kao maturant. U doba Shakespeara nije bilo književnih kritičara, a svi su dobro znali tko je najbolji dramski pisac. Mi sada živimo u svijetu gdje pokušavamo u stranu maknuti publiku kao mjerilo stvari i kada je u pitanju likovna umjetnost i glazba i kazalište i film. Ako je smisao premijera a ne reprize, onda zašto radimo predstave. Zrinka je istaknula kako na mnoge događaje publika dođe biti viđena, a ne vidjeti pravi kazališni doživljaj.
Dotaknuli se i činjenice da je počeo s dramama, a završio na komedijama. Humor u njegovim djelima se osjeti, a Zrinka je istaknula kako je on privatno jako duhovit čovjek.
Mene ljudi doživljavaju kao ozbiljnog čovjeka što ja nisam, ali nisam ni neozbiljan. Deset godina sam pisao ozbiljne stvari o onda se dogodilo proljeće ’91. godine, sve miriše na rat, ljudima više nije do drame. Ja sam onda napisao svoju prvu komediju „Muž moje žene“. Napisao sam i nastavak tog romana. Kada sam vidio da je drama oko nas počeo sam pisati komedije i shvatio da je ljudima najbliže ono naizmjenično i dramsko i komično, mi u jednom danu prođemo sve emocije. U komediji mi možemo pisati i ozbiljne priče. Humor nam je jako bitan, zadatak pisaca je donijeti i humor i dramu, a li dati i neku katarzu i čitateljima dati osjećaj samo smo se očevječili čitajući neko djelo.
Profesorica Burić ga je pitala i vrlo jednostavno pitanje: jeste li sretan čovjek?
Mislim da jesam, ja sam doista Bogu zahvalan na svemu onome što mi je dao. Radim posao koji volim, okružen sam ljudima koji su mi dragi, evo 39 godinu sam sa svojom suprugom. Zrinka je istaknula kako su se njih dvoje zaručili nakon dva tjedna, a vjenčali nakon dva mjeseca. Nekada me Bog i naglavačke ubacio u neke situacije, no čovjek nekada mora napraviti neko iskustvo, npr. to radno iskustvo mi je donijelo više toga nego da sam pročitao tisuću knjiga.
Miro Gavran je umalo bio i predsjednički kandidat na prošlim predsjedničkim izborima. Zrinka je istaknula kako je teško odlučiti kada je čovjek mlad, no kako je životne odluke teško donijeti u bilo kojoj životnoj dobi.
Život nosi svašta, bilo je tu i nemoralnih ponuda, no uvijek sam gledao da pitam svoje srce što trebam učiniti. Nisam se bojao izgubiti nego sam se bojao pobijediti, jer sam se bojao bi li ja to mogao raditi sljedećih pet godina, no shvatio sam da moj roman nitko ne može napisati, a taj posao predsjednika i netko drugi može raditi. Ljudi su se i čudili kada sam se odlučio kandidirati za predsjednika Matice Hrvatske. Radio sam od ujutro do navečer. Jako poštujem ljude koji rade i imaju odgovornost pozicije, to nije jednostavno. Jako poštujem onaj zapis pape Ivana Pavla II. koji govori kako kršćani moraju sudjelovati u javnom životu. Ljudi su skloni izbjeći nešto i ne žele se izložiti radi svoje ugode, no ponekad to moramo i radi sebe i svoje zajednice. Ljudi trebaju i tu biti samokritični.
Publika je strpljivo slušala, no imala je i pitanja, posebno u vezi književne kritike.
Smatram da je bitno da se mladi umjetnici druže s drugim umjetnicima, potreban je dijalog, potrebno je kritičko oko. Potrebno je postojanje i kritičara, no danas postoje medijske kampanje koje nas uvjeravaju da je nešto genijalno, no kada to vidite ili pročitate vidite da to nije to. New York Times je tako uveo pravilo da dva kritičara pišu o istoj stvari kako bi dobili na objektivnosti. Nekada se nekih tema zasitimo pa gledamo stvari iz svog subjektivnog svijeta. Mislim da se ljudi danas trebaju baviti umjetnošću samo ako to žele i moraju imati neko svoj krug kritične publike. Svi smo mi stručnjaci jer dobro publike gotovo uvijek prepozna. Danas nažalost u Europi imamo kritiku koja je izrazito ideološki obojena, što je bezveze, jer se neće priznati da je dobro nešto što je napravio netko suprotnog političkog nazora. Da sam ja birao glumce u svojim predstavama s gotovo tri četvrtine ja ne bi surađivao, no ako se okupimo oko istog cilja potpuno je nevažno kakvih smo uvjerenja.
Zrinka je naglasila i kratki igrani film „Samoća“ koji je stigao i do Hollywooda, ali i film „Zrinski Frankopan“ koji će uskoro ugledati svjetlo dana.
U njemu je igrao Duško Valentić, nastao prema mojoj priči “U zagrljaju rijeke”, a režiju potpisuje Bobby Boško Grubić, ispalo je stvarno blagoslovljeno. Kako smo snimali u Čakovcu, a to je grad Zrinskog, predložili su mi da napravimo film o njima. Ja sam napisao roman „Urotnici“ još 1984. o zadnjoj noći Zrinskog i Frankopana. Sada sam napisao već priču s 60 lica, radnja kreće sedam godina prije pogubljenja. Napravili smo teaser za taj film, scenarij od pet televizijskih epizoda i film od dva i pol sata. No sada treba pridobiti Hrvate da naprave film o svojoj povijesti.
Gavran je istaknuo kako inače njegovi književni susreti traju 45 minuta, no kako posebno voli Vinkovčane pa je ovaj potrajao. Istaknuo je i kako mu je bilo ugodno uz dvije voditeljice i dvije prijateljice i kako će se u Vinkovce rado vratiti.
Književni susret s Mirom Gavranom bio je više od književnog susreta. Bila je to zbirka životnih lekcija koje su nas oplemenile i vratile nam vjeru u ono dobro u ljudima, u postojanje onih ljudi koji čine dobro usprkos svemu, samo zato jer dobro to zaslužuje. Privilegij je imati u Hrvatskoj ovako jednog velikog pisca koji nogama čvrsto stoji na zemlji, a zemlju promatra s izoštrenih visina.
