Galerija fotografije Meraja sinoć se pretvorila u pravu rock’n’roll pozornicu.
Otvorena je samostalna izložba fotografija autora Branka Galičića “Opća opasnost 2008–2024”, a ujedno je i predstavljeno luksuzno izdanje fotomonografije „Opća opasnost“ koja je zapravo više od fotomonografije, to je trajni spomenik života jednog benda.
Na čak 216 stranica knjige možete pronaći jedinstvenu dokumentaciju više od 16 godina djelovanja Opće opasnosti, jednog od najvažnijih hrvatskih rock bendova. Autor je ovdje ne samo fotograf već i prijatelj benda, njegov kroničar, koji je trajno zabilježio posebne trenutke na pozornici, ali i iza scene.
-Volim slušati takvu glazbu i to i onda sam počeo i fotografirati, doslovno sam se ušuljao na taj prvi koncert, bilo je to još 2008. godine kada su bili predgrupa Whitesnakesima. Slagao sam da radim za novine, pustili su me blizu njih i ja sam ih fotkao, fotke su im se svidjele i onda su me na idući koncert sami pozvali, a ostalo je povijest, kaže Galičić.
Povijest kultnog benda koja je zabilježena zahvaljujući upravo njemu.
-Taj drugi dio povijesti, kako da kažem, nova era, kad su se ponovo okupili 2008., pa kada su izdali pjesmu „Uzalud sunce sja“, onda se cijela priča zakotrljala. Fotografije su nastajale punih 16 godina. Hvala Žiži, Peri, Igoru, Kamenom, Baniju i Sojki što su imali povjerenja i pustili me u život svoje grupe, rekao je Galičić.
Ovakvom fotomonografijom ne može se pohvaliti niti jedan drugi bend, ne samo u Hrvatskoj, već i u široj regiji.
-Niti jedan bend nema ovakvu fotomonografiju, oni su jedini u cijeloj regiji. Nitko nema baš ovako nešto da je jedan čovjek pratio bend punih 16 godina. Reakcije članova benda su sjajne, ali i reakcije publike, fanova, fotografije su se svima svidjele. Zovu me i drugi bendovi, radio sam i za neke drugi izvođače, npr. Party Breakersi su izdali svoju fotomonografijuu kojoj ima tridesetak mojih fotki, no ovako nešto poput Opće opasnosti nema nitko, istaknuo je Galičić.
Uz autora o izložbi su govorili i Marija Liščić Drmić, pročelnica UO za kulturu i turizam grada Vinkovaca i Dražen Bota, dopredsjednik Hrvatskog fotosaveza i predsjednik Fotokluba Vinkovci.
Bota je posebno istaknuo povezanost benda i autora, što se vidi i osjeti kroz fotografije.
-Nema distance između autora i benda, on je jedna od njih, to se osjeti u fotografijama i daje im posebnu čar. U ovoj knjizi, svaka fotografija jednako vrijedi kao i stih, pažljivo nizana između korica. Čija je dobit veća – benda koji je rastao uz takvog fotografa, ili fotografa koji je rastao uz takav bend – odlučit će možda šut s centra u zadnjoj minuti ili, ništa manje vrijedno, fotografsko zakucavanje, uz ovacije koje ovakvo izdanje zaslužuje, poručio je Bota.
Biranim riječima o autoru, fotografijama Opće opasnosti, ali i bendu, govorio je i Luka Vuletić, kum, ali i novinar:
-Opća opasnost u njemu non stop svira. Pero, Žiža, Igor, Kameni, Sojka, Bani, ali i Bane. Svako iza svojeg ‘radnog’ instrumenta najbolji u onome što radi. Rockeri, bećari, lokal patrioti, u 30 i više godina zadužili su hrvatsku glazbu počevši od hard rocka, suradnje s tamburašima da bi se nakon višegodišnje pauze vinuli u sam vrh pop rock scene u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica. Taj povratnički boom šestorke iz Županje maestralno je ovjekovječio njihov sugrađanin i prijatelj Branko Galičić koji je svoju ljubav prema Općoj opasnosti i fotografiji objedinio u ovoj bogatoj fotomonografiji. Recite, tko se na hrvatskoj glazbenoj sceni može pohvaliti ovakvom dokumentom, ne pada mi nitko na pamet. Bane je svu emociju benda, kolektivnu i individualnu te ‘klik’ s publikom prenio u ovoj knjizi. Sirovo, iskreno, nedvosmisleno, jednostavno rock’n’roll. Na najbolji način zahvalio je bendu ostavivši im u naslijeđe dokument jednog vremena isto kao što su oni ostavili svevremenske pjesme Banetu i tisućama mnogih vjernih obožavatelja. “Ja i moj frend, rock’n’roll bend, ja i moj frend”, rekao je Vuletić.
Vinkovački majstor fotograf i prijatelj Goran Škrlec Brikna, također je dao svoj poseban osvrt na Galičićevu izložbu, koji će vam možda na najbolji način približiti kolika je vrijednost Galičićevih fotografija:
-Osjetim opori dim pirotehnike s pozornice. Osvrnem se prema publici. Fanovi su nabrijani. Pružaju ruke pjevaču. Jedan otac na ramenima nosi sina. Naslonio sam se na nekog znojnog i glasnog obožavatelja. Nema veze jer svi u isti glas pjevamo poznati refren. Glasno je. Svjetlo s pozornice me na trenutak zaslijepi, a bend zasvira žestoki rif. U trenutku kad pogled vraćam prema pozornici trznem se – gitarista me zamalo nagazio čizmom. Između bliještećih titraja činela, uokvirenog setom bubnjeva, vidim lice bubnjara koji ne štedi svoj instrument. Napetih mišića, s grimasom na licu nemilo udara doboš. Pali se svjetlo visoko iznad pozornice. Obasjava klavijaturistu kao znak da je sad njegov red. U idućem trenu sam već iza pozornice. Jaki svjetlosni top se pali. Obasjava dim. Stvori se magična silueta gitariste. Ne, nisam bio na tom koncertu, ali Banetove fotke me uvijek uspijevaju preseliti na pozornicu, iza pozornice, u publiku. Kad mi fotka probudi sva osjetila – čujem muziciranje benda i gromoglasnu publiku, osjetim dim, svjetlo me zaslijepi, osjetim nečiji znoj, a zapravo gledam samo fotku, to je kraj, nema dalje – mogu samo žaliti što nisam bio na tom koncertu. Ponekad čujem od kolega fotografa, pa i sam to ponekad pomislim, nije velika mudrost dobro pofotkati koncert. Ispred sebe imaš uređenu pozornicu, imaš propusnicu za slobodno kretanje, a glazbenici su solidni glumci. Sve je to podloga za snimiti korektnu fotku. Brojni fotografi čine upravo to – snimaju korektne fotke. Ali kad pogledam broj fotki kojima me Bane uspijeva oduševiti, kojima me uspijeva teleportirati u publiku ili pretvoriti u jednog od članova benda, tu ocjena ne može biti samo – korektna fotka. Ne, to su fotke koji čak i laik može promatrati dublje, a s fotografske strane one su posebna poslastica. Bane je fotograf koji se ne boji krajnje ekstremnom perspektivom uvući promatrača pod čizmu gitariste. On bez oklijevanja koristi mogućnost što smije biti s bendom na pozornici. Tada snima gotovo nestvarne detalje koristeći se instrumentima benda kao okvirima za portrete. Ponekad se distancira i iz pozadine donosi rakurse i vizure koje ni redovni pohoditelji koncerata nikad nemaju prigodu vidjeti i doživjeti. Uspijeva, nama promatračima tih fotki, gotovo nestvarnom lakoćom prenijeti hrapavu atmosferu koncerta, energiju izvođača i zajedništvo publike. Znalački koristi opremu i uvijek istražuje njene granice. Iskoristit će tračak rubnog svjetla i stvoriti maestralnu siluetu. Ne ustručava se ponuditi fotku koja ima vidljivi šum, tehnički nije savršena, ali valjda tim više djeluje organski i stvarno. Ako je Bane fotkao koncert uvijek s nestrpljenjem čekam da fotkama i mene povede tamo. Ovom monografijom je Općoj opasnosti podigao spomenik, podigao im je piramidu, a sebi podigao ljestvicu jako visoko. S nestrpljenjem čekam idući skok, poručio je Škrlec.
Izložba ostaje otvorena do 15. listopada, a tijekom trajanja izložba bit će upriličena autorova projekcija koncertnih fotografija poznatih svjetskih bendova sa svjetskih pozornica.
Također u posljednjem tjednu izložbe Branko Galičić će se vinkovačkoj publici predstaviti izložbom pod nazivom “Svinokoljski portreti”. Izložba će biti postavljena kao prva u nizu ciklusa izložbi „U apsidi“ iz već na “Salonu fotografije Vinkovci” nagrađivanog ciklusa portreta.
Na prvim stranicama fotomografije svoju posvetu ostavili su Dražen Bota, Luka Vuletić, Goran Škrlec, Zlatko Grgić Grga, Mario Vestić, Nenad Dujmić, Marko Zeljković Zelja, Danijela-Ana Morić, Zoran Mišić, Toni Lović, Dino Jelusić, Marijan Brkić Brk, Bruno Langec, Gordan Penava Pišta, Stanko Šarić, Šima Jovanovac, Zaprešić Boysi, Tiho Orlić, Vladimir Bakarić, ali i službeni fan klub benda Opća opasnost koji su napisali: „Zapis u vremenu koji će trajati vječno. Bili smo svjedoci u vremenu tuge i vremenu sreće. Ostat će u vječnosti“.
