Legenda Vinkovaca, Ilija Zirdum, gostovao je u popularnom podcastu „Gdje si bio ’91?“
Kroz ovaj poznati podcast autor Borna Marinić razgovara s ljudima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, donosi njihove osobne priče i iskustva s bojišta te iz vremena stvaranja samostalne države Hrvatske.
U 106. epizodi pod nazivom „Bitka za Bogdanovce“ ugostio je Iliju Zirduma. Središnja tema razgovora naravno bili su ratni događaji koji su obilježili Ilijin život, no Zirdum je u njoj otkrio puno zanimljivih stvari koje su prethodile ratnom razdoblju.
Prisjetio se navijačkih dogodovština 80-ih godina na kojima je s ostalim Vinkovčanima odlazio na utakmice u razne gradove, čak i u Beograd, a kako je rekao u to vrijeme bilo je važno navijati za hrvatske klubove, nije bilo bitno je li Hajduk ili Dinamo.
-Počeo sam navijati za Hajduk samo iz inata kumu Draganu koji je navijao za Dinamo. Išli smo zajedno na utakmice, kad smo išli ili za Dinamo ili Hajduk išli smo navijati za Hrvatsku. To je značilo da smo u ono vrijeme bili ljudi drugog reda za onu miliciju. Išli smo u Beograd na utakmicu Zvezda-Hajduk, švercali se u vlaku, tukli se s Srbima, prisjetio se Zirdum.
-Mislim da je čak i Vučić u Vinkovcima dobio batina. Mislim da ga je opalio jedan moj prijatelj, rekao je Zirdum. -To sve što danas bulazni su traume od tih šamara u glavu, pitao je Borna. -Ima fobiju od nas Vinkovčana, rekao je Zirdum.
Prisjetio se mnogih iz stare garde navijača, druženja, putovanja i raznih dogodovština. Bio je prisutan i u Splitu kada se zapalila jugoslavenska zastava. -Svi Mirkovčani su navijali za Zvezdu, ali njih je uvijek čuvala milicija, prisjetio je Zirdum.
-Mi smo u jednom trenutku šalove zamijenili s puškama. Pokojni Vrkić poginio u Ceriću, Doktor, pokojni, poginuo u vojarni, Dudo Šebalj poginuo nesretnim slučajem, ja ranjen, Želja Nikolić oštećen, gro tih momaka koji smo išli na utakmice smo kad je to krenulo reklo nećemo se više šaketat’, idemo braniti svoje. U glavama nam se nije ništa promijenilo, jedino kada vidiš da netko pogine, pogotovo netko tvoj, to je problem, rekao je Zirdum.
Nakon pogibije 12 redarstvenika postajao je svjestan što se događa. Početkom srpnja odlazi u Vukovar.
-U Vukovar sam došao početkom srpnja. Bio sam u majici i riflama, došao sam s kave tamo. Merčep mi je dao pušku. Na stadionu sam zadužio uniformu. Na stadionu je bio dio ekipe koju sam znao od ranije. U Borovu selu stradali su manje-više dečki koji su bili na stadionu. Kad je prošlo Borovo selo mi dečki sa stadiona smo dobili nadimak „Daltoni“ jer je tamo poginio Ivo Vučić Dalton. Gro tih momaka sa stadiona je prešao u ZNG. Ti Daltoni, Cigo Vranić, Andabak, oni su već imali „utakmice u nogama“, već su vidili rata, bili su ozbiljna ekipa. Njima je bila baza na stadionu, a nama je isto bila baza na stadionu, pojasnio je Zirdum.
Bio je u JNA, u brdskoj pješadiji. Mi onda nismo bili svjesni da JNA sprema na rat u Sloveniji.
-Znao sam sa svime rukovati. Dosta sam bio svjež jer sam nedavno izašao iz JNA: Mrzio sam ju, ali dobro su me obučili. Mama je naravno plakala kad me vidjela u uniformi. Jednom sam došao kući s bojišta, mama u crnini, netko joj rekao da sam poginio, prisjeća se Zirdum.
Prisjetio se i bitke u Mirkovcima. Tu su ga snimili i završio je u spotu „Hrvatine“. Borna ga je upitao kada je postao svjestan da mu je smrt blizu.
-U tom momentu mi je to bila normalna stvar. Kako je vrijeme prolazilo postaješ svjesniji svega oko sebe. Poginuli su moji suborci. Mislim da sam prvi put postao svjestan kada sam ranjen u Bogdanovcima. Ja sam bio vojnik, išao sam tamo gdje su mi rekli. Svašta smo vidjeli. U sekundi postaneš drugi čovjek. Iz Lušca su nas premjestili na tzv. kukuruzni put. Na smjene smo držali taj put. Ja sam znao doći iz Vukovara iz kaosa, a u Vinkovcima ljudi jedu na terasi, život se odvija.
Prisjetio se ratnih dana u Bogdanovcima.
-Bogdanovce su branili Daltoni. Da se nitko ne uvrijedi bilo je tu krasnih ljudi, krasnih boraca, a mi iz Bogdanovaca smo imali glavu i rep, imali smo svog zapovjednika, bili smo organizirana vojska. Daltoni su branili Bogdanovce, svi ostali su došli i branili s nama. Mi smo držali kukuruzni put, uz kukuruzni put su bili rovovi. Teško je to sada sve dočarati, objašnjavao je Ilija.
Pamti Jastreba, bio je prisutan kada je on preko veze vodio obranu jednog dijela Vukovara.
-Stari moj, to je škola. U tom svemu upadaju četnici, na vezi sve slušaš, on im iz glave govori idite tamo, ima ispred sebe kartu, vodi obranu, zapamtio je Ilija.
Prisjetio se i HOS-ovaca koji su branili Bogdanovce.
-HOS-ovci su bili rov s druge strane ceste. Oni su bili ispod crkve, mi ispod škole. Kada sam bio ranjen upao sam u teško psihičko stanje. „Crvenkapa“ je bio totalna pozitiva. Oni su se utvrdili oko nas, mi smo bili u okruženju. U tom okruženju održavali smo privid normalnosti.
Voditelj ga je nekoliko puta nazvao herojem, no Zirdum je tu reagirao jako emotivno rekavši da nije on nikakav heroj.
–Ma Borna koji heroj, sto puta sam umro od straha. Bilo je tu puno heroja za koje ljudi ni ne znaju, pravi heroji su oni koji nisu dočekali slobodu, smatra Zirdum. Spomenuo je tu njegove poginule suborce, Stipu Kulića i ostale.
Zirdum je ispričao nevjerojatnu priču o svom ranjavanju. Arkanovci su im na velike zvučnike puštali „Marš na Drinu“.
-Par dana prije mog ranjavanje u selo je došao VBR. Donio ga je dečko iz Vukovara. Ja sam u to vrijeme bio dečko s vinkovačkog asfalta, više bezobrazan nego dobar. Od njega sam uzeo džemper u kojem sam nakraju i ranjen. Njega su kasnije našli na Ovčari. Kada je krenuo napad, 29., krenuli su na nas od strane Vukovara. Nitko nikome nije zapovjedio da ide u smrt, mi smo svi branili jedni druge.
Vidio sam kako će pucati u mene, osjetio sam kad je to prošlo kroz mene. Lukač puca po njima, moji Daltoni su bili tu. Netko viče poginio Ilija, ja sam to sve čuo. Ja puzam, a on puca po meni. Dobio sam metak u čizmu, u drugu, izuo mi zavezanu čizmu. U tom kaos dolazi mali kerić ja ležim, on me počne lizati po obrazu. Pomislio sam samo nek’ me još on ugrize i to je kraj, sve sam doživio. Napravim se mrtav, ovaj prestane pucati, smiri se. Otpuzao sam do nekog podruma. Dolazi Jelić i stavlja me na leđa, nosi me kroz porušenu kuću, preko šuta u drugu, treću, četvrtu kuću, on me nosi na leđima. Tu ja počinjem osjećati strah. Donose me do jednog dijela gdje su donijeli nosila.
Voditelj ga je uporno nazivao herojem, no Zirdum se nije dao.
-Doktor mi je kasnije rekao da je falio milimetar da mi metak prereže glavnu arteriju. Ali toliko je tih ljudi zaslužilo da ovdje sjedi više nego ja, moji Daltoni. Ne znam jel znaš priču o Ivkovu i Tomici Plešu, ni jedan ni drugi više nisu živi. Ivkov je ostao bez očiju, a Pleš je dobio negdje nije mogao hodati. Ivkov je njega nosio. Pleš je nažalost nedavno počinio samoubojstvo. To su strašne stvari…
Sa svih strana su ušli u Bogdanovce…njegovo filmskom izvlačenju iz Bogdanovaca i nastavak ove herojske priče pogledajte u podcastu…
-Iz Mikanovaca sam nazvao mamu, njene prve riječi su bile jesi ti, jesam, jel imaš ruke, jel imaš noge, imam..to me vodilo, da joj još jednom sjednem u krilo…
Možda on sebe ne smatra herojem, ali mi ga takvim vidimo. I je heroj. Neka je vječna slava i hvala svima našim znanim i neznanim herojima.
