U Donjem Maclju je danas, 22. kolovoza, uoči Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – komunizma, nacizma i fašizma, kod Spomen-crkve Muke Isusove slavljena sveta misa zadušnica za 500 hrvatskih žrtava poratnoga komunističkog nasilja, čiji su posmrtni ostaci preuzeti iz Republike Slovenije, izvijestio je Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj.
Komemoracija je održana u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, a euharistijsko slavlje i sprovodne obrede predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, nakon čega su posmrtni ostaci položeni u zajedničku grobnicu. Nakon 81 godine žrtve su dobile dostojan grob u hrvatskoj zemlji.
Uz rodbinu žrtava, brojne vjernike i građane, posljednjem ispraćaju nazočili su potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Ivan Penava, kao i predstavnici državnih i lokalnih tijela, braniteljskih i stradalničkih udruga. Uz vojnoga ordinarija koncelebrirali su vojni i policijski kapelani te drugi svećenici.
U liturgiji riječi naviješteno je Ezekielovo viđenje doline pune suhih kostiju (Ez 37,1-14), riječi Psalma 23 o Gospodinu koji čovjeka prati i dolinom smrti te Kristovo obećanje o uskrsnuću u posljednji dan (Iv 6,37–40). Polazeći od tih čitanja, biskup Bogdan, u propovijedi, povezao je ukop s kršćanskom vjerom u neuništivo dostojanstvo svake ljudske osobe i s nadom uskrsnuća.
Podsjetio je na poruku mira koju je na istome mjestu 1991. uputio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić te je pred prizorom pet stotina ekshumiranih ljudskih kostura naglasio da suha kost za Boga nikada nije tek ostatak ni broj:
“Desetljećima nisu imali grob nad kojim bi netko zastao, zapalio svijeću i izgovorio molitvu. Zatočeni, izmučeni, umoreni bez suda samo zato što su drugačije mislili i željeli, bačeni su u jame, vrtače, skriveni i zatrpani u rovove, kao najopasniji otpad o kojemu nitko ništa ne smije znati. Ipak, „teško je ugušiti sjećanje… jedini totalitarni sustav koji je to ozbiljno pokušao bio je ujedno i najambiciozniji i najkrvaviji: marksizam-lenjinizam. Kad vlast uspije terorom spriječiti svaku raspravu, ona se zavarava da je uspjela potisnuti i pojedinačna sjećanja, kojima je ipak najmanja mogućnost dovoljna da oblikuje kolektivnu svijest. Netko je nešto vidio ili čuo i nikad to nije zaboravio; nekoga počinitelja možda grize savjest; neki posve nevezan događaj (primjerice, izgradnja autoceste 90-ih godina 20. stoljeća kad je riječ o grobnici u Teznom) razotkrije ostatke žrtava.“ … „Duhovi prošlosti na kraju se ipak dovuku iz špilja, jama i rovova, gdje su bili zaboravljeni, da se s njima suoči sadašnjica“ . Nažalost, ni danas ne znamo njihova imena, a toliko ih želimo doznati. Njihove obitelji nisu znale niti znaju gdje počivaju. Od njih su ostale suhe kosti i mnoštvo pitanja na koja tražimo odgovore.
Ezekielovo viđenje bilo je upućeno narodu koji je izgubio domovinu, slobodu i nadu: „Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!“ (Ez 37,11). Činilo se da su izbrisani iz povijesti.
Ali gdje čovjek vidi kosti, Bog vidi osobu; gdje povijest vidi broj, Bog vidi lice; gdje ljudi prestaju tražiti, Bog ne prestaje pamtiti. Zato se danas zaustavljamo pred ovim suhim kostima, molimo za njihove duše i polažemo ih u brižno pripravljeni grob.”
Govoreći o ljudima čija su imena danas uglavnom nepoznata, vojni ordinarij istaknuo je da su imali svoja lica, roditelje, zavičaj i dom, nade i planove te nekoga tko ih je čekao. Ljudsko dostojanstvo, poručio je, ne daju država, vlast, odora ni politička pripadnost pa ga zato ne mogu ni oduzeti. „Uskratiti čovjeku grob znači i nakon smrti uskraćivati mu mjesto u ljudskom sjećanju“, rekao je, dodavši da se ukopom pokojnicima vraća ono što im pripada: konkretno mjesto molitve, pijeteta i ljudskoga spomena.
Kristove riječi „Nikoga neću izgubiti“ biskup Bogdan stavio je nasuprot povijesnom brisanju imena, zatvaranju arhiva i prikrivanju grobnica. Za ljude su ove žrtve desetljećima ostale bezimene, ali nijedna od njih nije nepoznata Bogu, koji poznaje njihova imena, njihove posljednje trenutke i riječi koje nitko drugi nije čuo. Zato, naglasio je, povratak pokojnika u domovinu nije samo zemljopisni povratak, nego i čin nade u konačni dom kod Boga.
Govoreći o odgovornosti živih, vojni ordinarij pozvao je na ustrajno traženje istine i na omogućivanje dostojnoga groba svakom pokojniku. „Zrelo se društvo ne boji arhiva, znanstvenih istraživanja ni činjenica“, naglasio je. Istinu, dodao je, ne treba tražiti radi novih podjela, nego kako bi obitelji dobile odgovore, kako bi se pokojnicima, gdje je moguće, vratila imena i kako bi zajednica stekla pravednije i mirnije pamćenje.
Zaključujući propovijed, biskup Bogdan poručio je da nijedna ideologija nije važnija od čovjeka te da je istina potrebna radi pravednosti, a pravednost otvara put pomirenju i miru. „Najdostojniji spomen mrtvima jest život u kojem poštujemo žive“, rekao je, povjerivši žrtve Kristu, Dobrom Pastiru, koji svoje ne napušta ni u dolini smrti.
Nakon mise vojni ordinarij predvodio je sprovodne obrede, blagoslov lijesova i molitvu nad zajedničkom grobnicom. U molitvenom i dostojanstvenom ozračju sudionici su pokojne preporučili Božjem milosrđu i kršćanskoj nadi u uskrsnuće.
Obraćajući se okupljenima, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved usmjerio je pozornost s brojke na osobne sudbine žrtava: „Danas stojimo pred 500 ljudskih sudbina, pred 500 nasilno prekinutih života.“ Istaknuo je da im je prije više od osam desetljeća oduzet život, a potom desetljećima uskraćivano i pravo na grob.
Ministar Medved podsjetio je na odgovornost države da institucionalno, sustavno i znanstveno utemeljeno nastavi istraživati grobišta, tražiti odgovore i žrtvama osiguravati dostojan ukop. Time je potvrđena poruka koju je izrekao u svibnju, pri preuzimanju posmrtnih ostataka iz Slovenije, da je riječ o humanitarnom i civilizacijskom činu jer svaka žrtva zaslužuje dostojanstven ukop.
Potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava istaknuo je kako to nije samo pet stotina ljudi već pet stotina sudbina.
-Pet stotina ljudi. Pet stotina sudbina, pet stotina obitelji, pet stotina života koji su nasilno prekinuti. Desetljećima se pokušavao zatrti njihov trag, dok su njihove obitelji živjele bez odgovora ne znajući gdje su njihovi najmiliji, gdje su im grobovi i hoće li ikada moći zapaliti svijeću na mjestu njihova počinka. Ovaj čin nije samo pitanje prošlosti, on je pitanje našeg odnosa prema istini, pravdi i vlastitom narodu. Komunistički zločini nad hrvatskim narodom ne smiju biti prešućivani, relativizirani niti gurani u zaborav. Za zločin nema opravdanja, a za žrtvu nema „pogrešnog“ vremena, političkog konteksta ni ideologije koja bi joj mogla oduzeti pravo na dostojanstvo. Danas jasno poručujemo da šutnja više nije prihvatljiva, a istina ne može imati rok trajanja. Danas smo ovdje zbog 500 žrtava koje su napokon dobile svoj mir, ali već sutra moramo nastaviti tražiti istinu za sve one koji još uvijek čekaju da budu pronađeni. Obaveza je i odgovornost Vlade Republike Hrvatske sustavno tragati za nestalima i vratiti im ono što im je bilo oduzeto: ime, dostojanstvo i pravo na grob. Hrvatska koja poštuje svoje žrtve ne smije šutjeti o njihovim ubojicama, Hrvatska koja zna svoju povijest može slobodno i ponosno graditi svoju budućnost. Neka im je laka hrvatska zemlja, poručio je Penava.
U sklopu programa hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino“ izveo je Ansambl Celeste pod umjetničkim vodstvom Franje Bilića. Program je vodila urednica i voditeljica Sanja Brajković, a stihove hrvatskih pjesnika čitao je dramski glumac i ravnatelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Šibeniku Jakov Bilić.
Posmrtni ostaci bili su položeni u 81 mali lijes, simbolično prema broju godina proteklih od stradanja. Lijesovi su bili prekriveni zastavama Republike Hrvatske, a jedna je zastava uručena vojnom ordinariju Juri Bogdanu. Potom su lijesovi položeni u zajedničku grobnicu.
Tijekom ukopa molitveno ozračje oblikovali su Klapa sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice uz orguljsku pratnju Mihaela Mojzeša, Ansambl Celeste, gudački sastav White Quartet i trubač Marko Halužan. Izmjenjivali su se crkveni napjevi, klasične i suvremene skladbe te stihovi hrvatskih pjesnika. Nakon polaganja lijesova Marko Halužan izveo je na trubi skladbu „Tišina“.
Vijence su položili i svijeće zapalili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja s izaslanstvom, izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije te načelnik Općine Đurmanec s izaslanstvom. Cvijeće i svijeće potom su položile obitelji, rodbina i prijatelji žrtava te ostali sudionici.
Posmrtni ostaci 500 hrvatskih žrtava ekshumirani su od 2013. do 2017. iz četiriju masovnih grobnica u Sloveniji: deset na lokaciji Trebče, 22 na lokaciji Podstenice – Jama v Rugarskih klancih, 307 u Košnici pri Celju te 161 na lokaciji Cerklje ob Krki. Riječ je o muškarcima, pretežito u dobi od 18 do 40 godina, među kojima je bilo i maloljetnika. Tragovi nasilne smrti te pronađeni osobni i vjerski predmeti, odjeća i obuća upućuju na hrvatske skupine s Križnoga puta i iz poratnih stradanja 1945. Zbog stanja i fragmentacije posmrtnih ostataka individualna identifikacija nije bila moguća.
Republika Hrvatska preuzela je posmrtne ostatke od Republike Slovenije 13. svibnja 2026. u prvoj institucionalnoj primopredaji takve vrste između dviju država. Nakon službenoga dijela u Spomen-parku Dobrava kod Maribora, posmrtni ostaci dopremljeni su na granični prijelaz Macelj, gdje je biskup Bogdan predvodio molitvu i blagoslovio lijesove. Posljednji ispraćaj i ukop u Donjem Maclju organiziralo je Ministarstvo hrvatskih branitelja.
Macelj je tako ponovno postao mjesto molitve, istine, sjećanja i upozorenja, ali ne mržnje i osvete. Pet stotina pokojnika na kraju je preporučeno Kristu, Dobrom Pastiru, uz molitvu: „Pokoj vječni daruj im, Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru Božjem.“
