S prvim toplijim danima svibnja, dok sunce tek počinje ozbiljnije peći, oči onih malo starijih generacija refleksno bježe prema krošnjama drveća. Prve rane trešnje i krupni hruštevi polako dobivaju onu prepoznatljivu crvenu boju, a s njima se budi i neka čudna, nostalgija za vremenima kada je ovo doba godine značilo samo jedno – početak sezone ljetnog adrenalina.
Nekada davno, prije nego što su nam pametni telefoni ugradili navigaciju u džepove, svako dijete je imalo savršenu, nepogrešivu mapu u svojoj glavi. Točno se znalo koja ulica krije najranije plodove, na kraju kojeg poljskog puta raste stablo s najslađim hruštevima i, ono najvažnije, koji susjed ima najglasnijeg psa ili najbrže trči.
Odlazak u “krađu” trešanja nije bio nikakav kriminal, nego prešutni društveni ritual i ispit hrabrosti. Najslađi plod uvijek je bio onaj ubran na tuđoj grani, dok ti srce lupa u petama, a oči šaraju prema obližnjem prozoru. A kad bi se s tog prozora konačno prolomio onaj poznati, ljutiti povik, nastala bi opća bježanija. U tom stampedu s grana prema tlu, točno se znalo tko je u ekipi najsporiji i tko će vjerojatno “dolijati”.
No, tada je na snagu stupao nepisani ulični kodeks časti. Uhvaćeni član te male “trešnja mafije” muški bi podnio jezikovu juhu ili uho koje bi susjed malo jače potegnuo, ali nikada, ni pod koju cijenu, nije smio izdati ostatak bande. Ostatak plijena, zgnječen i natrpan u džepove kratkih hlača, kasnije se pošteno dijelio na sigurnom mjestu, iza prvog ugla. Za tu vrstu branja ljestve su bile luksuz koji nikome nije trebao. Krošnje su bile naša prirodna teretana.
Penjalo se boso, razvijala se ravnoteža, skakalo se s grane na granu, a ogrebotine na koljenima i prsti umrljani ljepljivim, crvenim sokom nosili su se s ponosom, poput trofeja. Voće se jelo ravno sa stabla, neoprano, i nikome nikada ništa nije bilo. Danas je ta slika gotovo nezamisliva. Ono što je nekada za djecu bilo besplatno i na dohvat ruke, danas je na tržnicama postalo statusni simbol i teški luksuz.
Svibanjski šok na vagi postao je tradicija – rane trešnje i krupni hruštevi na štandovima nerijetko dosežu i nevjerojatnih 20 eura po kilogramu. Kupci u prolazu ogorčeno komentiraju kako kilogram tog voća danas košta kao dvije kile kvalitetnog mesa ili kilogram mlade janjetine, pa se kući uglavnom odlazi s malim mjericama, tek toliko “za želju”.
No, najveći paradoks modernog vremena krije se u činjenici da dok u trgovinama plaćamo to isto voće kao da je od suhoga zlata, po obiteljskim voćnjacima i uz poljske puteve domaća stabla često dočekaju lipanj potpuno neobrana. Generacija koja je nekada bosa skakala po granama danas plaća skupi ceh iz novčanika, dok nova generacija ispod tih istih stabala prolazi spuštene glave, potpuno zadubljena u ekrane svojih mobitela. Čak i kada roditelji odluče platiti tu paprenu cijenu na tržnici, operu voće i serviraju ga u zdjelici na stol, reakcija djece najčešće izostane. Voće koje je lako dostupno, oguljeno ili oprano, u njihovim očima gubi svaku čar avanture.
Prirodna slatkoća domaće trešnje jednostavno se teško natječe s brzim dopaminom koji nude ekrani i s intenzivnim, umjetnim okusima modernih slatkiša. Možda današnju djecu doista ne trebamo poticati na prelaženje tuđih ograda, ali bismo ih svakako trebali odvesti do prvog stabla. Trebali bismo im dopustiti da vide da voće ne raste u plastičnim posudama na policama supermarketa.
Neka se zaprljaju, neka se protegnu do one najviše, “zabranjene” grane i neka sami uberu svoj komad slobode. Jer tek tada, kad se za njega malo potrudiš, taj crveni plod ponovno dobiva onaj pravi, neprocjenjivi okus djetinjstva koji se ne može platiti nikakvim eurima.
