U svibnju i lipnju u mnogim hrvatskim gradovima održava se Hod za život, a u Vinkovcima je održan već peti put. Tim povodom ističemo životna svjedočanstva onih ljudi koji su na dosadašnjim Hodovima progovorili o vrijednosti života i o važnosti zaštite svakog života.
Jedan od njih je i Vinkovčanin Daniel Cirimotić koji je još na prvom vinkovačkom Hodu za život na svom obiteljskom primjeru posvjedočio kako je važno sačuvati svaki život.
Danielov djed umalo je postao žrtvom abortusa, ali zahvaljujući hrabrosti njegove prabake rodio se i nastavio dalje prenositi život na iduće generacije.
Moj pradjed Josip rođen je davne 1860. godine, a prabaka Agata 1863. godine. Rodili su šestero djece, a kada je moj djed bio u utrobi moje prabake, njegov otac, dakle moj pradjed, nažalost umire. Prabaka je ostala udovica sa šestero djece i sedmim na putu. I u to vrijeme bilo je onih koji su ju nagovarali da pobaci, da ne rodi dijete. Govorili su joj što će joj još jedno dijete, kada već ima šestero djece, a još je i udovica. Prabaka je ipak prihvatila taj novi život i rodio se moj djed. Moj pradjed zvao Josip, a prabaka je tada i djedu dala ime Josip, govori Daniel.
Nažalost djedov život se ponovno zakomplicirao. Kada je imao svega šest godina umire njegova majka, Danijelova prabaka. Djed Josip ostaje sam.
Nažalost rano je ostao i bez majke. Živio je sa starijim sestrama i braćom koji su se brinuli o njemu, no život je bio težak i svatko se morao snalaziti kako je znao. Nažalost jedan brat pogiba u I. svjetskom ratu, drugi odlazi u Ameriku trbuhom za kruhom. Djed ostaje sam i bori se kroz život.
Djed je stvorio svoju vlastitu obitelj. Oženio se i dobio petero djece, a djedovo potomstvo danas broji preko 350 potomaka.
Od tih petero Bog uzima sebi dvojicu za dobre svećenike. Jedan je prvi monfortanac u Hrvata, pater Luka Cirimotić. On je sasvim slučajno imao čast biti uz djecu tijekom prvih ukazanja u Međugorju. Pater Luka je također kao mladi svećenik imao čast biti prisutan na sprovodu blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali i nositi kardinalovo tijelo na sprovodu. Drugi sin, Antun, sebe daje u svećeničkoj službi preko 50 godina za makedonsku katoličku crkvu i hrvatsku zajednicu. Od druge dvojice, mog oca i strica i tete, nas je više od 350 potomaka.
Daniel također potječe iz velike obitelji.
Moji roditelji su imali desetoro djece i broje oko 120 potomaka. Da nije bio sačuvan život mog djeda ne bi bilo ni moga oca, zapravo nitko od nas danas ne bi bio na ovom svijetu. Toliki životi ne bi postojali.
Koliko vam znači ta spoznaja da i vi svoj život zapravo dugujete odluci vaše prabake?
Ponosan sam na svu bogatu povijest mojih predaka. Od samog dolaska iz Dubrovnika u Janjevo. Sam prvi spomen Janjeva je 1303. godine kada je župa ustoličena. Drugo najstarije zvono u Hrvata još uvijek zvoni na janjevačkoj crkvi iz 1368. godine. Ponosan sam općenito na svu tu našu bogatu i slavnu povijest bez obzira na velike poteškoće i progonstva koje smo kao hrvatski narod u najstarijoj Hrvatskoj dijaspori i kao katolička manjina proživljavali od Turaka, Srba, Albanaca… Ponosan sam posebno na moju obitelji i na obitelj mog djeda. On je nas kao djecu jako volio. Dijelili smo isto dvorište, on bi znao dolaziti iz centra i uvijek bi nam morao nešto dati, ako nije imao kakav bombončić onda je to bila korica kruha kojeg je iz pekare nosio. Kada se sjetim te njegove ljubavi suza mi krene. Da se kojim slučajem mom djedu Josipu prekinuo život u utrobi njegove majke, zapravo bi pradjed bio bez potomstva muške loze, a naša bi se loza Cirimotića od pradjeda naovamo ugasila prekidom djedovog života.
Mnogi danas kada govore o djeci često ističu samo materijalne potrebe djece, koje su svakako važne, no djeca zapravo najviše pamte osjećaje, ljubav i sigurnost koju osjete dok su mali.
Tako je, danas se ljudi opterećuju sa svime i svačime, sa hrpom bespotrebnim stvari, a djeci zapravo samo treba ljubav. Nekada je bilo puno manje materijalnog, ali su ljudi bili zadovoljniji, jednostavniji, rekao bih i sretniji. Treba raditi, stvarati, no treba znati i što je stvarno najvažnije.
Što vama znači ona poznata uzrečica „jedno dijete više“? Nekada je bilo puno više mnogobrojnih obitelji, a danas su ipak rijetke.
Nikada ne znamo što je Bog naumio s nečijim životom. Uzmimo našeg svetog Leopolda Bogdana Mandića, našeg Franju Kuharića. To su sve djeca iz brojnih obitelji. Nikada ne znamo koji je Božji plan za svakoga od nas. Nijedan čovjek ne bi trebao oduzeti život drugom čovjeku, bez obzira je li to prvo, treće ili šesto dijete u obitelji. Svatko zaslužuje priliku živjeti, baš kao što smo ju dobili vi i ja trebali bi ju dobiti i sva nerođena djeca.
Zapravo svaki novi život znači blagoslov ne samo za obitelj u koju dolazi već i za cijelu zajednicu.
Svako dijete sa sobom nosi blagoslov. Bez obzira je li to dijete četvrto ili peto ili deveto. U obitelji mog kuma u Kistanju nedavno se krstilo osmo dijete. Ono što je danas doista rijetkost je da kod kuma u Kistanjama danas pod istim krovom žive četiri generacije, starosti od 6 mjeseci do 86 godina i ukupno 15 članova, na što je moja malenkost kao kuma jako ponosna. Kistanje ima najveći natalitet u Hrvatskoj. Bog se brine za sve, uvijek se nađe način, gdje se kuha za četvero može i za petero. Ne bojte se života, prihvatite život. Nikada ne znate što će taj novi život donijeti svijetu, kakva dobra će po toj osobi doći u svijet. Ne bojte se, svaki život je vrijedan. Boga nam je dao predivnu zemlju, ne bojmo se u nju donijeti novi život.
Diljem Hrvatske mnogi ljudi sudjeluju u Hodu za život, volontiraju u raznim udrugama i na razne načine pomažu svima onima koji izaberu život i odluče prihvatiti život, podižući svijest o važnosti i dostojanstvu svakog ljudskog života. Ovaj primjer izvrsno pokazuje kako je svaki život vrijedan i važan, jer nikada ne znamo što je Božji plan za svakoga od nas, pa i za naše potomstvo koje preko nas dolazi na svijet. Svaki život je vrijedan.
