Na današnji dan 2002. godine u Zagrebu je preminuo omiljeni hrvatski kardinal, sluga Božji Franjo Kuharić. Rođen je 15. travnja 1919. godine u Pribiću, kao trinaesto dijete u pobožnoj seljačkoj obitelji. Za svećenika ga je 1945. godine zaredio drugi veliki hrvatski kardinal, blaženi Alojzije Stepinac, koji je rodom bio iz istog kraja kao i kardinal Kuharić.
Njegova služba u doba najgorih komunističkih progona svećenika obilježena je progonstvima pa čak i pokušajima ubojstva. 1970. postaje zagrebačkim nadbiskupom, a sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 1983. godine. Kuharić je uvijek branio dostojanstvo i prava čovjeka, kako u doba komunizma tako i u Domovinskom ratu.
Branio je hrvatsko pravo na samostalnost, uvijek naglašavajući dužnost pridržavanja kršćanskih načela i temelja vjere. Poznata je njegova propovijed na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine u kojoj je rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre.”
Kao kardinal neovisne Hrvatske imao je čast ugostiti svetog oca Ivana Pavla II. tijekom njegovih posjeta našoj domovini. Posebna čast mu je bila uz svetog Oca sudjelovati na svečanosti proglašenja blaženim njegovog uzora kardinala Stepinca na svečanosti u svetištu Majke Božje Bistričke 3. listopada 1998. godine. Umro je na glasu svetosti, a postupak njegove beatifikacije pokrenuo je kardinal Bozanić.
Kuharić je ostao zapamćen kao blag čovjek mirnog pogleda i velikog srca koji je imao riječ utjehe za Hrvate u teškim povijesnim vremenima. I danas je aktualno njegovo promišljanje o obitelji: “Obitelj koja živi samo u materijalnoj perspektivi uspjeha, dobara, užitka gradi na pijesku. Zato je obitelj postala nestabilna, nema požrtvovnosti, nedostaje joj dimenzija vjere. Nije prisutan Bog u savjesti, mislima, srcu. Čovjek ne može ostvariti sebe ako mu Bog nije vertikala, svjetlo i snaga.”
Povodom 24. obljetnice smrti kardinala Kuharića zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša služio je svetu misu u zagrebačkoj katedrali. U svojoj propovijedi nadbiskup Kutleša o Kuhariću je između ostalog rekao:
„On je poput Mojsija vodio narod kroz pustinju komunističke ideologije, kroz oluje rata i kroz kušnje slobode neumorno ponavljajući riječi: “poslušajte – da biste poživjeli.” Iz vremena nakon Domovinskog rata i stečene slobode, baštinimo njegovu jasnu poruku da nije pitanje hoće li Hrvatska opstati, nego hoće li živjeti kao narod s dušom, savješću i nadom. Njegove su riječi: “Ako smo radosni zbog dolaska slobode, onda moramo mi vjernici, mi Crkva biti dostojni slobode.” (Zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu, 9. srpnja 1990.). Sloboda je dar, ali i zadatak; milost, ali i odgovornost.
U vrijeme potiskivanja vjere, nadziranja Crkve i zastrašivanja savjesti on nije pozivao na političke kompromise, nego na vjernost Bogu i savjesti. Njegova riječ bila je jednostavna i snažna. Znao je da je “45 godina povlaštenog bezboštva” u narodu ostavilo duboke rane i da treba liječiti upravo njegovu savjest i dušu (Zavjetno hodočašće, 9. srpnja 1990.). Znao je također da mržnja nikada ne može biti put, nego molitva i praštanje.
Naše društvo danas više nije pod otvorenim ideološkim progonom. Ali njegovu već ranjenu savjest suptilnije pritišću relativizam, ravnodušnost, zanemarivanje istine naravnoga zakona i kultura zaborava Boga. Nismo izloženi otvorenim progonima sustava, nego napasti duhovne mlakosti. Koliko se puta i vjernik povuče, prešuti, ustručava se znaka križa na javnome mjestu ili se pak ustručava braniti nerođeni život, brak, čistoću, pravdu. Depopulacija, strah od budućnosti, pad povjerenja u institucije, sve to ima i duhovnu dimenziju.
Narod koji izgubi povjerenje u Boga, polako gubi i povjerenje u život. Kada čovjek više ne vjeruje da je njegov život u Božjim rukama, lako postaje rob straha, kredita, anketa, tuđih mišljenja. Možda je jedan od najvećih izazova danas odreći se mišljenja da će nas netko drugi spasiti: neka politika, neka nova ideologija, neki ‘spasitelj’ na horizontu. A mi bismo najradije ostali pasivni promatrači. No Krist nam u Evanđelju otkriva gdje počinje prava sloboda: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Sloboda se ne rađa iz političkih projekata ni iz ljudskih strategija, nego iz susreta s Istinom koja je sam Krist. Tu počinje prava promjena.“
izvor: ika.hkm.hr