Na današnji dan, kako sam kaže, ponovno se rodio jedan od istaknutih hrvatskih generala Željko Glasnović.
Glasnović je sudjelovao u brojnim vojnim operacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, preživio je ranjavanje na Kupresu, a zahvaljujući požrtvovnosti svojih suboraca izbjegao je sigurnu smrt. Filmska priča o ratnoj odanosti dostojna holivudskih filmova. Glasnović se danas prisjetio tog kobnog travnja 1992. godine.
„10. Travnja 1992. ponovno sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par milimetara koji su me dijelili od vječnosti. Osjetio sam krv u ustima a onda – sablasna tišina. U tom neobjašnjivom trenutku kao da mi je duša napustila tijelo, sam sebe sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako ležim na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni. To je bio trenutak kada sam shvatio da smrt nije kraj. Ona je samo prijelaz.“
Izvukli su ga s dvojicom ranjenih suboraca, ležao je u prikolici pokriven ceradom, a neprijatelj je i dalje pucao po njima. Uputili su se prema Šuici.
„Krenuli smo prema Šuici. Odjednom je počela jaka vijavica, nebo se otvorilo, snijeg je bio do koljena, ispred sebe od magle nismo mogli vidjeti niti dva metra. Ja sam gubio dosta krvi i počeo sam polako padati u nesvijest. Osjećaj smrtne hladnoće, krvi u ustima i jedva čujni otkucaji srca. Tada još ni slutili nismo da je crta već pala. Izašli smo na glavnu cestu Kupres – Šuica i čujemo konvoje i vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske. Uz sve što nam se dogodilo, samo nam je ovo još trebalo, pomislio sam. Gotovi smo. Ovo je kraj.“
Božanski smisao za humor nadmašio je sva njegova očekivanja. Prolazili su usred neprijateljske kolone dok su ih neprijatelji pozdravljali.
„Ne vjerujući što nam se upravo dogodilo nastavljamo se voziti i dovučemo se nekako do benzinske stanice a neprijatelj misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima “Kud idete, jeste li normalni, vidite bre da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!” Nas trojica ranjenih u prikolici, prekriveni ceradom nismo mogli vjerovati svojim ušima. Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti. U sred četničkog okruženja, pozdravili smo se s neprijateljem kao s najboljim prijateljem i okrenuli se natrag prema smjeru iz kojeg smo došli.“
Svjestan svog teškog stanja razmišljao je kako ne želi biti teret svojoj vojsci.
„Ja sam već bio na rubu snaga… Bez mene imali bi barem nekakvu šansu da se izvuku, a sa mnom koji sam na rubu smrti neće daleko stići. Žrtvovati sve zbog jednog čovjeka u tim uvjetima bilo je besmisleno. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman, a oni da nastave put dalje bez mene. Znao sam što govorim. Nisam htio da zbog mene izginu. Nisam htio da me nose kao mrtvi teret. Odlučio sam umrijeti kao vojnik i tako možda spasiti svoju vlastitu vojsku od sigurne smrti, povlačeći u isto vrijeme u smrt neprijatelje koji će me pronaći.“
No vojnici ga nisu željeli ostaviti. Nosili su ga na improviziranim nosilima od šatorskog krila kroz šumu preko planine Vrana u Bugojno , bili su tada u totalnom okruženju.
„Mrak se već bio spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, umorni ali odlučni izmjenjivali su se noseći me. Kroz gustu šumu, kroz bjelinu snijega, nose mrtvaca koji još uvijek diše. Četrdeset ratnika. Četrdeset duša. Umorni, promrzli, gladni, ali ne staju. Svaki korak im kleca, ali nijedan ne odustaje. To je bila Božja vojska. Kupreška bojna – prave glave! Imati njih bila je čast i ponos. To su braća. To je odanost. To je vjernost. To su ljudi koje ti Bog pošalje kad sam više ne možeš. Oni su zaslužni što danas dišem.“
Prebacili su ga do Tomislavgrada pa u bolnicu u Split odakle je pobjegao kako bi se vrati ona teren svojoj vojsci.
„Srce ratnika ne liječi ni morfij ni doktor. Nema te injekcije, tablete, operacije, bolnice ni stručnjaka koji ti mogu zakrpati ono što ti se slomi kad vidiš suborca kako pada. Fizičku bol ti ublaže lijekovi, ali onu unutarnju ne može nitko izliječiti osim brata u rovu, koji s tobom dijeli posljednji metak, zadnji gutljaj, i onu svetu tišinu kad mislite da nećete dočekati zoru.“
Dok je on bio u bolnici njegov brat blizanac Davor prolazio je strahote zatočeništva. Obojica su preživjeli pakao.
„Svi smo mi samo nekoliko sekundi udaljeni od vječnosti. Nakon mog ranjavanja gdje me Bog doslovno iz smrti kao Lazara vratio u život, shvatio sam da je svaki novi dan koji doživimo na ovoj zemlji dar Božji. Pitanje nije kad ćemo otići nego kako ćemo živjeti dok smo tu. Svaki udah nam je poklonjen. Život nije proba za kazališnu predstavu… Vremena nema. Materijalizam je samo iluzija. Mrtvačka košulja nema džepova. Sve nas od kralja do prosjaka čeka isti “kralj crv”. Dok smo na ovom svijetu nikada nije kasno za popravni ispit. U podsvijesti neka nam uvijek bude onaj posljednji trenutak ovozemaljskog života da možemo skupa sa sv. Pavlom kazati “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“