Vinkovačkoj publici jučer se predstavio don Dante, odnosno velečasni Željko Klarić.
Svećenik drugačijeg izražaja, možda bi ga tako mogli najbolje opisati. Velečasni Željko gostovao je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci kako bi promovirao svoju prvu knjigu „Planina suza bogova“.
Kako je velečasni Željko istaknuo don Dante je umjetničko djelo, odnosno projekt kojim pokušava skrenuti pozornost kako Crkva razumije i ljude koji su na asfaltu, na marginama, koji su razočarani u puno toga, pa čak i u Crkvu.
Riječ je o djelu u kojem spaja autobiografske elemente, koji donosi njegova razmišljanja o životu, vjeri. Crkvi. Zašto naziv „Planina suza Bogova“?
–Ja sam samo čovjek od krvi i mesa koji je primio sveti red. Planina je metafora, teško je penjati se na planinu, ali kada se popnemo vidimo bolje, označava mjesto s kojeg možemo bolje vidjeti. Želim svima što manje suza, a ako već dolaze neka nas utješe, rekao je don Dante.
Uz don Dantea bio je i pas Dante, njegov najbolji prijatelj, za kojeg kaže da ga je najbolje razumije.
-Možda se više oslanjam na životinje već na ljude. Mislim da ne trebamo tražiti oslonac u čovjeku, radije budemo oslonac drugima. Prije sam puno slušao, ali nisam čuo. Ljudi često žele nešto reći drugima, ali mi ih ne čujemo, zapravo ih ne slušamo. Ni ja nisam bio ta osoba do prije godinu dvije dana. Težio sam tome da sve na brzinu rješavam, no to nije put. Moj svećenički put bio je traženje onoga što nisam imao doma, a to što sam ja našao u Crkvi sada želim dati onima koji to isto tako nemaju doma. Ljudi koji imaju sve najčešće ne traže Boga, a oni koji nemaju ga itekako traže, istaknuo je don Dante.
Don Dante smatra kako su ljudi danas postali digitalni poput svijeta u kojem živimo.
-Mi danas mijenjamo ljude kao mobitele. Izađe noviji model, uzmemo drugi. Isto tako s ljudima. Ako se pojavi neki problem odbacujemo ljude i uzimamo druge. Ja jako dobro prepoznajem lašce. Ja sam osoba koja je doživjela dno dna života već u najranijoj dobi. Treba odbaciti maske i iskreno se odnositi prema ljudima.
Ispovijed s asfalta, a ne propovijed s ambona.
-Ovo je doslovno bio moj vrisak. Lako je živjeti nešto što je netko drugi stekao, nego stvoriti nešto svoje. Jako puno ljudi je nositelj tuđih zasluga, a ne svojih. Ima tu i kritika Crkve, ali i ja sam Crkva, sebe kritiziram. Mislim da smo pogriješili što smo pustili korov da zaraste na njivi. Prvi kršćani su ljubavlju proširili kršćanstvo svijetom. Srednji vijek je bio pun kulture, iz crkve su izlazili pisci, pjesnici, a gdje su danas? Ne trebao uživati tuđe plodove već stvarati nove, smatra velečasni Željko.
Sve u svemu velečasni Željko je definitivno svećenik koji drugačije pristupa evangelizaciji. Je li taj njegov put pravi ili krivi, ostavljamo na procjenu svakome ponaosob. Ono što je rekao sam za sebe definitivno stoji, a to je da je čovjek koji nije po šabloni, kako on kaže ne da će činiti loše, već da će možda iznenaditi.
Naglasimo i to kako je sav prihod od prodaje njegove knjige namijenjen za pomoć malenoj djevojčici Nives koja boluje od epilepsije.
