Vrijeme je korizme kada intenzivnije promišljamo, ili bi barem trebali, o potrebama naše duše, a ne samo o potrebama našeg tijela. Mnogi će se ove korizme odlučiti sudjelovati u nekoj duhovnoj obnovi, a jedna od njih održana je početkom korizme u župi Kraljice svete Krunice u Vođincima.
Duhovnu obnovu predvodio je fra Ivan Matić, poznat po svom djelovanju u kući susreta Tabor. Duhovna obnova privukla je mnoge župljane, ali i vjernike iz susjednih mjesta, a fra Ivan je odvojio i vrijeme za razgovor za naše čitatelje.
Fra Ivane već treći dan ste ovdje u župi, mnogi vjernici su došli i sudjelovali u katehezama i euharistijskim slavljima. Što bi vi rekli, zašto nam je potrebna duhovna obnova?
Korizma je jedno posebno milosno vrijeme u kojem se pripremamo za naš najveći blagdan Uskrs, poticajno vrijeme za sve koje nas poziva da se obratimo i vjerujemo Evanđelju. Na samu Pepelnicu već nas tijekom obreda pepeljenja svećenik poziva „Obrati se i vjeruj Evanđelju“, a to je i bila središnja tema ove duhovne obnove. Tijekom korizme trebali bi biti intenzivniji u molitvi, postu i djelima milosrđa, različitim odricanjima, kako bi mi postali bolji i slobodni od onoga što nas drži u okovima, kako bi pobijedili naše ovisnosti, loše navike, te tako osnaženi dočekali Uskrs.
Naša osobna korizma nam može doći u bilo koje doba godine i u bilo kojem trenu našega života.
Svatko od nas prolazi svoje korizme u životu, ljudi prolaze svakakve životne situacije koje nas na neki način podsjećaju kako je u ovom životu sve prolazno i kako se ne trebamo oslanjati na neke svoje snage. Ta prolaznost možda plaši, ljudima je lakše misliti samo na ovaj svijet, bježimo u ovisnosti, uživanja, provode, ali ne možemo pobjeći od te istine. Nama je potrebno nešto puno kvalitetnije, bitnije i vrjednije, vratiti se na bitne stvari, a to je ono što nam korizma pokazuje. Treba oprostiti, prepoznati one u potrebi, biti osjetljiv na potrebe drugih.
Puno puta ste naglasili potrebu oprosta. Ponekad je lakše uplatiti za pomoć nekome na drugom kraju svijeta nego oprostiti bližnjem?
Tako je, nekada je lakše učiniti sva ona korizmena odricanja na koja smo se odlučili, npr. nećemo piti, nećemo pušiti, već doći nekom bližnjem s kojim niste u dobrim odnosima i reći oprosti. Taj oprost mijenja naše odnose, samo takav pristup opraštanja mijenja i obnavlja ljudske odnose, a ljutnja ih uništava. Znati oprostiti i tražiti oprost je zapravo evanđeoski korak. Svatko od nas je ranjen i slab, ali svatko voli čuti „oprosti što sam te povrijedio“. Na taj način doživljavamo pobjedu u nama kada uspijemo oprostiti i tražiti oproštenje, kada znamo pomoći nekome.
Već 30 godina ste svećenik, dugo ste i u Taboru, možemo reći kako imate bogato životno iskustvo iza sebe. Što ste primijetili kroz svo to vrijeme, što je ono što ljudima najviše nedostaje?
U Tabor dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, dolaze nam naši ljudi izvana, i kao pojedinci, ali i cijele obitelji. Ono što se nekako osnovno vidi u svim tim ljudima, što ja vidim, je iskrena glad za Bogom. Ljudi se žele povući iz buke svijeta, jednostavno traže Boga. Naš program u Taboru traje tri dana i kroz to vrijeme ljudi dožive snagu molitve, snagu sakramenata, svakog dana imamo euharistijska klanjanja, ljudi tu dožive određenu promjenu. Dolaze nam i organizirano župe sa svećenicima, ja evo isto odlazim na različite župe i kroz duhovne obnove nastojimo dati dodatni poticaj duhovnom životu župe.
Svjedoci smo velikih podjela u društvu, svatko o njima ima neko svoje mišljenje, no mnogi kršćani kao da se boje izreći svoje kako ih ne bi jednostavno isključili iz društva. Kako se u toj situaciji postaviti ako za sebe osjećate da ste vjernik?
Ljudi koji stvarno istinski žive kao kršćani ne boje se napada, ne boje se osude. Treba ljudima osvijestiti kako naviještajući Evanđelje naviještamo Krista, naviještamo Kristovu ljubav ali i istinu, istina ljude oslobađa. Jednostavno ne možemo živjeti u laži i ne treba se bojati ako smo na strani istine.
Kolika je važna autentičnost svakog običnog vjernika, u njegovom običnom svakodnevnom životu?
Od svakoga od nas se traži da tamo gdje jesmo budemo oni koji će svjedočiti istinitost Evanđelja. Gospodin ne traži od nas ništa više od onoga što mi jesmo, već da mi tamo gdje jesmo živimo kao kršćani. Zapravo bi svojim životom trebali naviještati snagu Božje ljubavi i istine. Bez obzira na kojem ste poslu, na kojem radnom mjestu. Biti autentičan znači tamo gdje jesi svjedočiti i živjeti istinitost Evanđelja bez obzira koliko to koštalo. Ako smo vjernici. Nije jednostavno ljudima koji rade svjedočiti svoju vjeru, netko ih može optuživati, izrugivati se njihovoj vjeri i stavovima, no treba ostati čvrst jer znaš što govoriš.
Jedno od pitanja koje je bilo jako aktualno prošle godine, ali i ove i uvijek izaziva velike podjele je stav Crkve prema pobačaju.
Mislim da je u današnjem društvu jako važno stati u obranu života. Život je najdragocjeniji dar, od začeća do prirodne smrti. To je jako važno u današnjem društvu. Na taj način istinski svjedočimo Evanđelje jer život je najdragocjeniji dar. Naravno da će se uvijek naći onih koji će to odbacivati i ismijavati, no nitko ne može protiv istine. Oni mogu reći nešto što nije istina mogu čak i vjerovati u to, no to ne mijenja činjenicu što je prava istina o životu, a to je da nam je život darovan, ne kao onaj koji će trajati nekoliko godina, ne samo ovaj zemaljski već i vječni, jednom začeti mi nikada nećemo prestati biti i postojati.
Posljednjih godina imamo puno osoba koje javno progovaraju o svojim osobnim obraćenjima. Kako gledate na to, je li to važno danas za evangelizaciju i za našu crkvu u Hrvatskoj?
Mislim da je to jako važno jer nikada ne znate koga će sve to svjedočanstvo dotaknuti i potaknuti da iskorače iz svoje situacije i odvaže se na promjenu. Svjedočanstva su najčešće određena milost i ne treba ih se bojati. Neovisno je to o meni, ljudi čuju osobna iskustva osoba koje su u Taboru doživjele neku promjenu i temeljem tih iskustava ljudi dolaze, dobiju poticaj zakoračiti u svoje osobno iskustvo Božje prisutnosti. Vidimo jako puno negativnih pojava u medijima i društvu, no ja osobno vidim jako puno mladih ljudi, jako puno mladih bračnih parova, zaručnika, zajednica mladih, koje su baš istinski kvasac društva, koji radosno i odvažno žive vjeru. Mi vidimo kako se nešto pozitivno događa u našem narodu. Nikada ne znate kako će nečije svjedočanstvo potaknuti neku drugu osobu i u kojem smjeru će ju Božja milost odvesti.
Ovo je za vaš franjevački red velika, jubilejska godina, kada obilježavate 800 godina preminuća svetog Franje.
Mi smo kao franjevačka obitelj već tri godine u procesu jubileja. Prvi jubilej 2023. smo slavili jubilej živih jaslica u Grecciu, slavili smo pravilo našeg života kojeg nam je ostavio sveti Franjo, a to je zapravo Evanđelje po kojem živimo i danas bez obzira što je prošlo 800 godina. Slavili smo jubilej rana svetog Franje gdje je on bio obilježen ranama dvije godine prije svoje smrti, kada se on suobličio Kristu što bi zapravo trebao svaki kršćanin, ne u smislu vidljivih rana na tijelu, već u smislu da svojim kršćanskim životom možemo također postati slični Kristu. Kod svetog Franje vidimo čovjeka koji je svojim životom to uspio. Na poseban način smo obilježili i njegov „Hvalospjev stvorenje“ u kojem sveti Franjo slavi sva stvorenja no ne stavlja u centar stvorenja već Stvoritelja. U tom hvalospjevu on također spominje važnost praštanja, a zadnja kitica otkriva nam kako sveti Franjo više nema straha od smrti, od onoga što ga čeka, već smrt naziva sestricom, govori joj dobro mi došla sestrice smrti jer zna da smrt nije kraj, ona nema zadnju riječ jer sveti Franjo vjeruje u snagu uskrsnuća. Nakon 800 godina on svojim životom i danas privlači nova duhovna zvanja.
Franjevački način života i naviještanje Evanđelja i danas privlači ljude. U čemu je tajna svetog Franje?
Pa zapravo u toj jednostavnosti. Ta jednostavnost nas uvijek opet na neki način iznenadi, kao kada je Isus došao kao maleno dijete u jaslicama. Sveti Franjo je zaslužan i za moj poziv. Ja nisam poznavao franjevce kao takve, mene je mom pozivu privukao sveti Franjo. Sveti Franjo kroz Evanđelje započinje jedan drugačiji način, jednostavnost, potpuno predanje, ljubav prema Kristu, prema Crkvi. Stalno otkrivamo kako je on aktualan, a to je zato što je on uvijek svjež, on je na izvoru, u Kristu. Krist je uvijek isti, ali uvijek je nov, svatko od nas ga susretne u svom vremenu i to je ono o čemu sam govorio na duhovnoj obnovi. Kada jednom susretnete živog Boga vaš život se kao i život svijeta dijeli na vrijeme prije Boga i vrijeme s Bogom.
Mnogi su slušali brojna svjedočanstva, propovijedi, žele susresti Boga, no kako živjeti nakon susreta s Bogom, kako da ga ponovno ne izgubimo?
Prije svega sakramentalni život, ispovijed, euharistija, to je ono što nam daje snagu i omogućava nam rasti i sazrijevanje u vjeri. Gospodin nam tu daje veliku milost i time nas zapravo čuva od nečega što nas može povrijediti. Važno je ono što činimo kao pojedinci, ali mi pripadamo i zajednici, važno je biti dio zajednice, jer je baš u tom zajedništvu snaga.
Danas je nekako sve relativno, puno se govori o tome kako je Bog ljubav i sve će nam oprostiti, nije popularno spominjati kako postoji i raj i pakao, kako postoji i Božja pravda, a ne samo milosrđe.
Ja na duhovnim obnovama i seminarima uvijek naglašavam kako je smisao ovog našeg zemaljskog života postići vječni život u raju, s Bogom. Mi znamo tko je naš neprijatelj, đavao, koji nas želi uništiti ne samo ovdje već u vječnosti. Duhovni boj je rat za duše, za spasenje našeg vječnog života. Mi jesmo u svijetu, ali nismo od ovoga svijeta. Trebamo biti u ovom svijetu, no na jedan drugačiji način. U ovom svijetu uvijek iznova imamo situacije kada trebamo u svom životu uvijek ponovno odlučiti hoćemo li prihvatiti istinu, hoćemo li prihvatiti Boga. Ako polazimo od toga da život krojimo po Božjim zapovijedima onda nećemo odlutati. Mnogi odbacuju i Boga i crkvu, no sam Isus nam je rekao kako nju ni vrata paklena neće nadvladati, a sve drugo može biti uništeno. Ne trebamo se bojati, već svjedočiti odvažno i autentično. Gospodin nam daje snagu, neće nas nikada napustiti. Samo životom po Božjim zapovijedima i zapovijedi ljubavi, ljubeći Boga i ljubeći jedni druge možemo potaknuti pozitivnu promjenu u onima koji su daleko od Boga. To je jedini i to je pravi način.
