Mnogi od nas jedva čekaju ljetni godišnji odmor kako bi pobjegli na obalu, izležavali se na plaži, uživali u suncu i moru i jednostavno ne radili ništa.
Danas ćemo vas upoznati s ženom koja već drugu godinu svoj ljetni odmor provodi također na suncu, uživa u prirodi, no pritom ne samo da ne odmara već i aktivno pomaže drugima. I to čak u dalekoj Africi. Ovo je priča o tome kako svatko od nas može učiniti razliku i pomoći drugima ako to stvarno želite. Upoznat ćemo vas s Josipom Prgomet.
Josipa nije mala stvar otići volontirati na drugi kontinent, sama, u svijet potpuno drugačiji od našeg. Kako si uopće došla na ideju da kreneš volontirati na ovakav način?
-Pa ja sam inače jako aktivna u župi sv. Vinka Pallottija na Kanovcima u kojoj imamo misijsku skupinu koja je osnovana prije 15-ak godina. Misije su me oduvijek zanimale i uključila sam se u rad misijske skupine u kojoj sam bila najmlađa članica. Uvijek smo organizirale nekakve akcije pečenja kolača i slično kroz koje smo skupljali novce za naše misionare u svijetu i u meni je uvijek tinjala želja da i ja jednog dana odem negdje volontirati, priča nam Josipa.
Volontiranje je na neki način ipak pronašlo tebe?
-Prijateljica mi je proslijedila poziv na edukaciju Centra za duhovnost i kulturu „Ignacije“ unutar kojeg djeluje Volonterska mreža „Ante Gabrić“ kroz koju se održavaju edukacije za volontere koji odlaze na volontersko iskustvo izvan Europe. Čim sam čula za to odmah sam se vidjela u Africi iako još nisam i znala što je to točno i kako to funkcionira, prisjeća se Josipa.
Kako zapravo funkcionira takva vrsta edukacije? Pretpostavljam da kandidati za volontere ipak moraju proći svojevrsnu procjenu kako bi na volontiranje dosita otišli ljudi koji su kvalitetni i koji imaju ispravne namjere?
-Tako je, edukacije su sveobuhvatne i na njima sudjeluju brojni predavači, liječnici, psiholozi, misionari, ljudi koji su već bili na volonterskom putu. Kandidati prolaze procjenu, također odaberu duhovnog pratitelja koji ih prati na njihovom putu i brinu za duhovnu dimenziju svega jer su misije usko vezane uz Katoličku crkvu.
Treba reći i kako za volontiranje ipak treba novca, tj. trebate platiti put, trebate si ponijeti novaca da imate kod sebe, treba vam novac kako bi tamo mogli nekome pomoći. Čak postoji mogućnost da vam volonterska mreža posudi novac koji im kasnije vratite, no ja sam odlučila prvo uštedjeti novac pa tek onda poći na put. Procijenila sam kako će mi 2000 eura biti dovoljno za sve ono što sam isplanirala, skupila sam novac, odradila edukacije i krenula.
No ovo ljeto nije bilo prvo koje si provela volontirajući u Africi? I kako si od cijelog svijeta završila baš u Africi?
Pa zapravo imamo mogućnost odabrati misiju u koju želimo ići, no svaka misija ima neke svoje uvjete, bilo da se radi o poznavanju jezika, rada na računalu, nekih dodatnih vještina.
Osposobljavaju se volonteri za putovanja u Južnu Ameriku, Afriku i Aziju. Ja sam odabrala Ugandu jer sam vidjela domaće ime voditelja misije – don Gabrijel Jukić. Uvjeti su bili engleski jezik, mogućnost rada s djecom, rad s bolesnicima, rad u školi i poznavanje rada na računalu. Sve mi je bilo prihvatljivo, a pomislila sam pa ako sve propadne valjda ću znati barem nešto raditi na računalu i tako sam se zapravo odlučila na Ugandu.
Ove godine sam išla po drugi puta i ove godine sam imala društvo, sa mnom je išao moj prijatelj Stjepan koji je također želio poći volontirati. Prvi put sam išla sama 2023. godine, no nije me bilo strah jer sam znala gdje idem i tko me tamo čeka.
Što te točno dočekalo tamo? Pretpostavljam kako je to život potpuno drugačiji od našeg, okolnosti na koje nismo naviknuli.
-To je svijet za sebe, nisam sigurna može li netko odavde to uopće zamisliti kako izgleda život tih ljudi tamo. Evo najjednostavniji primjer oni imaju potpuno drugačiji pojam o vremenu. Dogovorite se s nekim od njih da ćete nešto napraviti sutra ujutro, a naš pojam toga sutra ujutro i njihov se može razlikovati i u nekoliko dana. Mi imamo satove, a oni imaju vrijeme. To je malo teško za pojmiti i treba se priviknuti na njihove običaje i navike. Ljude to zna frustrirati. Kada se pojavite tamo naići ćete i na ljude kojima stvarno treba pomoći ali i na ljude koji će vas pokušati prevariti, stoga treba biti oprezan.
Mnogi možda imaju predrasude prema volontiranju i gledaju na to kao na izlet, a ne na stvarno pomaganje potrebitima. No ti možeš posvjedočiti da je to sasvim suprotno od istine.
-Pa žalosti me kada netko tako razmišlja o volontiranju, ali i kada se ljudi svjesno upuštaju u volonterske misije s nekim skrivenim ciljem. Upravo stoga su edukacije i priprema volontera jako važne kako bi se izbjegle neželjene situacije. Volonteri koji odlaze u misije diljem svijeta doista čine konkretnu razliku i doprinose zajednici u koju dođu. Mi smo konkretno svo vrijeme koje smo proveli tamo bili na usluzi don Jukiću i ostalima iz njegove zajednice i jako sam ponosna na sve ono što smo učinili.
Jedan od načina na koji su mnogi ljudi koji su čuli da odlaziš u misije htjeli pomoći bila je doniranje novca. Tu ste također napravili iskorak kako bi sve proteklo transparentno?
-Da tako je, mnogi žele pomoći, ljudi nam povjere svoj novac kojeg mi odnesemo u misije. Željeli smo prikupljanje donacija učinili transparentnijim, olakšati si posao oko bankarskih transakcija i smanjiti troškove plaćanja bankarskih provizija koje nisu male. Osnovana je Zaklada Mara Jukić čija je svrha upravo prikupljanje donacija za školovanje djece u Africi i sve donacije koje prikupljamo idu na račun zaklade te se dalje raspoređuju prema potrebama misija ili konkretne misije za koju su donatori namijenili novac.
Pomagali ste oko školske djece te si se iz prve ruke uvjerila koliko djeci u Africi znači mogućnost školovanja? Kako izgleda organizacija nastave i može li bilo tko iz Afrike doći na školovanje u misije koje vodi don Gabrijel Jukić?
-Školovanje je namijenjeno prvenstveno za katoličku djecu jer je škola pri našoj katoličkoj misiji. Preko 60% stanovništva Ugande su katolici. Misija don Gabrijela je da se što više djece makne s ulica, posebno ženske djece, te da im se omogući školovanje. U Ugandi se školovanje plaća, stoga si to mnoge obitelji ne mogu priuštiti. Djeca mogu biti u „boarding school“ programu što znači kako cijelu školsku godinu ostaju u školi, do praznika, imaju nastavu, tri obroka dnevno, sve što im je potrebno za nekakav normalan život kojeg kući često nemaju. Postoji i program „daily school“ u kojem djeca svaki dan dolaze na nastavu i odlaze kući poslije nastave, no mnoge obitelji nemaju ni osnovne uvjete za osigurati pristojan obrok djeci, stoga je za djecu puno bolja opcija „boarding school“. Školovati se mogu djeca u osnovnoj i srednjoj školi, pa čak i na fakultetu.
Stjepan i ti ste i tamo zapravo dijelom radili ono što radite i ovdje – predavali u školi. Naime oboje ste zaposleni u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Ivana Domca ovdje u Vinkovcima.
-Tako je, Stjepan i ja oboje radimo ovdje u srednjoj školi. Sretna sam što sam tu uspjela dobiti stalan posao nakon jedanaest godina rada po zamjenama. Predajem stručne ekonomske predmete, a Stjepan geografiju. Prirodno nam je nekako bilo da i tamo djeci nešto pokažemo stoga smo organizirali predavanja po školama. Stjepan je napravio prezentacije o Hrvatskoj u kojima smo im pokazali odakle mi dolazimo i koje su razlike između Ugande i Hrvatske. S obzirom da su to katolička djeca ja sam pripremila predavanje o marijanskim blagdanima u Hrvatskoj, o Djevici Mariji i posebno o svetom Josipu s osvrtom na važnost braka i obitelji.
Naš pojam braka i obitelji i njihov je potpuno drugačiji?
-Njihove obitelji su potpuno drugačije od naših, sakrament braka im je u većini slučajeva nevažan, no ne samo sakrament već i civilno vjenčanje. Žena oca svoje djece uvijek zove mužem bez obzira jesu li u braku ili ne, a muškarcima je dozvoljeno imati više žena ako ih uspijevaju prehraniti. U praksi je redovna pojava kako muškarci napuštaju žene s djecom koje tada ostaju prepuštene same sebi. Upravo tu veliku ulogu imaju ove naše misije i školovanje djece koja na taj način dobiju priliku za život. Najveća nagrada je vidjeti djecu koja su se školovala i uspjela zaposliti, brinu se sami o sebi i žive pristojan život.
Spomenimo i to da si nakon dvije misije i bogatog iskustva koje si stekla i ti postala jedan od edukatora u volonterskoj mreži „Ante Gabrić“.
-Tako je, javili su mi se s prijedlogom da i ja postanem edukator i pripremam volontere. Prihvatila sam se toga i evo sada i ja pripremam nove volontere koji će otići u misije negdje izvan Hrvatske. Prenosim im svoja iskustva kako bi ih upoznala s onim što ih tamo čeka, ja sam jedna od onih koji drže edukacije, ali moja uloga je prvenstveno koordinacijska. Drago mi je da mi je ukazano povjerenje za tu važnu ulogu.
Što bi poručila onima koji razmišljaju o ovakvom tipu volontiranja?
-Ohrabrila bih sve koji se žele pokrenuti i upustiti u tu avanturu. Koliko god mi njima tamo pomognemo u materijalnom smislu, toliko više oni nas obogate u duhovnom, potaknu nas cijeniti više stvari koje mi ovdje uzimamo zdravo za gotovo i podsjete nas na stvari koje su zapravo najvažnije u životu – ljubav i pomaganje drugima.
Možemo samo reći kako smo ponosni na Josipu i na Stjepana koji su svoje vrijeme nesebično upotrijebili kako bi uljepšali život drugima. Nadamo se kako će njen primjer potaknuti i druge da se odluče na volonterstvo i pomaganje, ne mora to biti nužno u Ugandi ili nekoj dalekoj zemlji, pomagati možete svakodnevno ljudima u svojoj okolini.
Zaključit ćemo ovaj tekst riječima velikog Mahatme Gandhija koje Josipu uvijek iznova nadahnjuju: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.“
