Drage katoličke obitelji, i ove četvrte korizmene nedjelje donosimo vam poticajne riječi župnika kao poticaj i ohrabrenje u ovom korizmenom vremenu.
“15. ožujka 2026.
Iv 9, 1-41
Na sredini smo korizmenog hoda. Danas nam evanđeoski odlomak donosi jedno tjelesno izlječenje, ali i prikaz postupnog rasta u vjeri i prelasku iz tame u svjetlo i blizinu Kristovu.
Na samom početku, učenici postavljaju pitanje o uzroku sljepoće čovjeka koji je slijep od rođenja. Je li on kriv ili njegovi roditelji? Isus odbacuje tadašnje uvriježeno mišljenje da je svaka bolest izravna kazna za konkretan grijeh. On odgovara da se sljepoća dogodila „da se na njemu očituju djela Božja“. Bog ne uzrokuje zlo, ali ga dopušta kako bi kroz njega izveo veće dobro i pokazao svoju moć ozdravljenja. Teško je nekada prihvatiti da je određeno zlo dopušteno, da „prolazi“, no kad se gleda kroz prizmu da se i u muci Boga može proslavljati, onda svaka muka ili životna tegoba dobije svoj smisao.
Isus čini neobičnu gestu. Pljuje na zemlju, pravi blato i maže slijepčeve oči, šaljući ga da se opere u kupalištu Siloamu. Korištenje zemlje podsjeća na stvaranje čovjeka, a pranje u Siloamu (što znači „poslan“) simbolizira krštenje. Sveti Toma Akvinski ističe da mazanje blatom predstavlja Kristovo utjelovljenje (uzimanje naše zemaljske naravi), a pranje prosvjetljenje milošću.
Slijepac ozdravlja tek nakon što je poslušao i otišao se oprati. Njegova vjera raste kroz djela koja čini. Kroz ispitivanja pred susjedima i farizejima, vidimo nekoliko koraka u rastu vjere. Slijepac prvo Isusa naziva čovjekom, zatim prorokom, pa čovjekom od Boga, da bi mu se na kraju poklonio kao Sinu Čovječjem ispovijedajući: „Vjerujem, Gospodine!“.
Farizeji su u ovom evanđeoskom odlomku oni koji misle da vide, a zapravo postaju sve više slijepi. Zbog krutog držanja subote i straha od gubitka autoriteta, oni odbacuju očito čudo kojem svjedoči sav narod. Isus zaključuje da je njihova sljepoća u tome što tvrde da vide, a odbijaju Svjetlo.
Ovaj evanđeoski izvještaj nudi konkretne smjernice za obiteljski hod prema Uskrsu.
Korizma je vrijeme da se kao obitelj zapitamo u čemu smo slijepi? Možda ne vidimo potrebe supružnika, rane svoje djece ili smo zaslijepljeni materijalizmom, ekranima, otuđenošću. Isus nas poziva da dopustimo Njemu da nam „pomaže oči“ istinom svoje Riječi.
Drage obitelji – odvojite vrijeme za zajednički ispit savjesti u kojem ćete moliti Gospodina da vam otvori oči za međusobnu ljubav i služenje.
Kao što se slijepac morao oprati da bi progledao, tako je i obitelji potrebna redovita molitva i sakramenti da bi se redovito duhovno „prala“ i čistila te ostala u Kristovu svjetlu. Papa Ivan Pavao II. naglašava da je obiteljska molitva „prirodni uvod u molitvu cijele Crkve“.
Drage obitelji – zajednička molitva, zajedništvo oko Božje riječi neka bude vaš Siloam – mjesto gdje se svakodnevno čistite od napetosti, nesporazuma, nerazumijevanja.
Roditelji ovog slijepca su se bojali Židova i nisu stali uz sina. U današnjem svijetu obitelji su često pod pritiskom da sakriju svoju vjeru. Ozdravljeni slijepac nam je uzor – on hrabro svjedoči da je bio slijep, a sada vidi.
Drage obitelji – Razgovarajte jedni s drugima o tome kako svjedočiti kršćanske vrijednosti u školi ili na poslu, ne bojeći se osude okoline. Odlučite se za zajedničko obiteljsko djelo milosrđa (posjet bolesniku, pomoć siromašnoj obitelji) kako bi se kroz vaše djelovanje „očitovala djela Božja“.
Put prema Uskrsu je put od tame prema Svjetlu. Neka vaša obitelj, poput ozdravljenog slijepca, neprestano traži Isusa, klanja mu se i dopušta mu da preobrazi vašu svakodnevicu. Samo onaj tko prizna svoju potrebu za Kristovim svjetlom, može doista progledati i dočekati radost uskrsnuća.”