PIŠE: Ivica Aničić
Kad sam već kao stariji navijač počeo više pratiti našu igru od piva i navijanja na tribini, postao sam svjestan te nadmoći naše sredine terene po europskim prijestolnicama. Dugo sam gledao njegove izvedbe koje su nekako sve do zadnjih godina prolazile nedovoljno priznate. Čak se i u jednom Realu prvih godina Modrić svima morao dokazivati iako su trofeji jedan za drugim stizali u vitrine.
Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine sve je promijenilo. I oni najveći skeptici morali su popustiti pred kombinacijom njegove moći i elegancije na terenu. To prvenstvo, više nego uobičajeno, sam skakao, grizao nokte, pio, plakao. U Palermu, kvartovskom kafiću, nakon prolaska Engleza preko produžetaka u polufinalu, očiju punih suza koje sam neuspješno pokušavao prikriti rekao sam si: – Dečki vi, sad kad ste u finalu, možete do kraja života raditi što hoćete, možete gubiti, ispadati i sve će vam biti oprošteno. Vi ste svoje napravili. Vi ste moji nacionalni heroji o kojima ću pričati svojoj djeci.
Tu večer valjda sam stotinu puta zagrlio i poljubio gazdu Miću, Bestu, HuBua, Čukija…
Traljavo suđenje i poraz od francuza u finalu nije moglo zaustaviti slavlje na ulicama Hrvatske. Obasjani bakljama spore i bučne kolone automobila s načičkanim navijačima u prepoznatljivim majicama i dresovima dizale su vinkovačke ulice na noge.
Tu noć korzo je gorio.
Na dočeku naših heroja u Zagrebu okupilo se pola milijuna ljudi. Hrvatska je slavila. Svijet se divio.
Na tom Svjetskom prvenstvu naša desetka izabrana je za najboljeg nogometaša na turniru, a onda i za najboljeg nogometaša na planetu. Luka Modrić bio je na tronu iznad Mesia i Ronalda. I tu Vatreni nisu stali. Predvođeni Lukom na sljedećem SP u Kataru uzeli su broncu, a u finalu Lige nacija, srebro. Tako mali, a u stvari toliko veliki.
Njegov oproštaj od Kraljevskog kluba bila je svjetska sportska vijest dana. Više ga nećemo gledati u dresu Reala no na našu sreću svojoj reprezentaciji i za njega najsvetijem dresu ostaje odan i s 40 na leđima.
Obiteljski smo išli gledati Hrvatsku protiv Wales-a u Splitu. Bojao sam se zbog silnih novinarskih naklapanja da se ne oprosti od reprezentacije, a i želio sam da ga Larisa, Luna i pogotovo Gabriel vide uživo. Poslije Poljuda išli smo i u Osijek na Pampas. Maestro Luka je iz slobodnjaka odlučio utakmicu protiv Poljaka predvođenim Lewandovskim. Tribine su grmjele: „Luka, Luka…“
Proći će još koja godina kad ćemo mu moći zahvaliti onoliko koliko zaslužuje. Kad ćemo postati svjesni koliko je bio dobar nogometaš i koliku smo imali sreću živjeti u njegovu dobu. Do tada gledat ću ga dok god on bude htio igrati. Uživati u svakoj njegovoj minuti na terenu. Njegovom dodiru s loptom. Njegovom daru.
Čaroliji.
Naš kapetan Luka Modrić. U društvu s Maradonom, Mesiem, Ronaldom…
Možda i posljednja desetka s dušom.