Psiholozi su u posljednje vrijeme jako popularna struka u medijskom prostoru.
Posljednjih tjedana svjedoci smo istaknutih medijskih nastupa pojedinih psihologa, posebno onih koji su aktivno uključeni u rad s djecom i izradu novih školskih kurikuluma, koji često više izgledaju kao ideološko predavanje nego kao objektivan stav stručne osobe.
To često izaziva nepovjerenje prema psiholozima općenito koje je itekako potrebno kako bi oni ispunili svoju ulogu upravo tamo gdje ih se u posljednje vrijeme i najčešće spominje – u obrazovnom sustavu.
Zamolili smo za razgovor Stefanie Horvat, vinkovačku psihologinju s iskustvom rada upravo u spomenutom obrazovnom sustavu, da nam približi ulogu psihologa u jednoj školi i objasni zašto misli da je ona itekako važna, posebno u današnje vrijeme.
Stefanie svi smo nekako najviše osjetljivi na djecu, a ti već duže vremena radiš upravo s djecom. Za početak pitanje je li djeci danas potrebna psihološka pomoć?
Mislim da zbog današnjeg užurbanog načina života mnogi roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje vlastitoj djeci, ne razgovaraju s njima dovoljno i ne znaju što ih zapravo muči. Djeca velik dio dana provode upravo u obrazovnom sustavu, među svojim vršnjacima, a kako ih škole ne bi trebale samo obrazovati već na neki način i odgajati mislim da je uloga psihologa tu izrazito važna kako bi pratili djecu u njihovom procesu odrastanja, ističe Stefanie.
Iz tvog iskustva gledaju li djeca na školskog psihologa kao na suradnika ili kao na nekoga kome se odlazi „po kazni“?
Mislim da je jako važno kako se postavite u startu. Smatram da psiholog treba biti suradnik koji se mora učiniti „vidljivim“ u školi, koji će znati doći u svaki razred, predstaviti se, objasniti djeci tko je, što radi i dati im osjećaj sigurnosti da mu se mogu obratiti ako to žele.
Dolaze li djeca kod tebe na razgovore samo „po kazni“ ili to bude i samonicijativno?
Kada odradim neke radionice s njima, prođemo određene teme, provedem neko vrijeme s njima u razredu često se događa da djeca sama zatraže razgovor i to mi je izuzetno drago jer to budu djeca koja imaju potrebu za razgovorom, a često sam ja prva osoba kojoj se obrate. Naravno da to povjerenje treba shvatiti ozbiljno, a posebno ozbiljno treba shvatiti njihove probleme koji se nama iz perspektive odraslih ponekad čine zanemarivi, no pokušajte se samo sjetiti kako ste se vi osjećali u toj dobi.
Zahtijeva li svaki razgovor s školskim psihologom razgovor i s roditeljima?
-Pa roditelji svakako trebaju znati što se događa s djetetom i imaju pravo na to, ali sve ovisi od situacije, nažalost postoje i situacije u kojima dijete proživljava neke ružne situacije za koje su zaslužni upravo roditelji pa tu treba biti oprezan, no imamo protokole po kojima postupamo i koje poštujemo. Važno je opravdati povjerenje djeteta, ali i ne izgubiti povjerenje roditelja. Roditelji često ne znaju kako se mogu obratiti svom školskom psihologu zajedno sa svojim djetetom, doći na razgovor, dobiti podršku u nekim teškim životnim situacijama koja im može uvelike olakšati život.
Ono što zanima sve roditelje je kada reagirati? Je li baš svaka promjena raspoloženja djeteta alarm koji ukazuje na neki problem?
Ne bih rekla da je baš svaka promjena raspoloženja alarm, djeca također imaju dane u kojima su više ili manje umorni, raspoloženi i slično, no željela bi naglasiti kako je važno reagirati ako primijetite promjene u ponašanju koje su netipične za vaše dijete, ovisno o njegovoj razvojnoj dobi.
Djeca koja proživljavaju neku traumu ili se nalaze u nekoj situaciji koju ne znaju sami riješiti i koja ih jako opterećuje uglavnom pokazuju očite promjene u svakodnevnim navikama i ponašanju koje ja za njih uobičajeno. Npr. postanu šutljivi, često se zatvaraju u svoju sobu, izbjegavaju vaše društvo ili društvo prijatelja, drugačije se oblače i slično. Neka djeca umjesto zatvaranja u sebe reagiraju potpuno drugačije, odjednom idu na neuobičajeno više druženja, traže česte izlaske s društvom, potpuno promijene izgled i slično. Svaka takva promjena je znak da trebate reagirati, a ako ne znate kako školski psiholog može biti prava osoba koja će vam pomoći.
Mogu li roditelji očekivati da će im se djeca povjeriti kada imaju neki problem? Trebaju li to uopće očekivati?
Pa to bi bilo najbolje i idealno, da se djeca s vama osjećaju sigurno i da imaju dovoljno povjerenja da upravo vi kao roditelj budete prva osoba kojoj će se obratiti. To nažalost često nije tako jer se djeca srame ako im se dogodi nešto ružno, ne žele ražalostiti ili razočarati roditelje, pa se često povjere nekom od vršnjaka koji im također ne znaju pomoći na adekvatan način.
Kako postupiti ako vam dijete dođe s nekim čudnim pitanjem ili situacijom? Npr. manja djeca čuju riječi koje ne razumiju, vide nešto što ih uplaši ili zbuni i slično.
Prije svega morate biti svjesni najvažnije činjenice a to je da vam se dijete obratilo. Koliko god neke stvari koje čujete od njih vam zvučale nevjerojatno ne zaboravite da vam se dijete obratilo i to je već prvi i najvažniji korak prema rješenju bilo koje situacije. A zatim situaciju rješavate sukladno dobi djeteta i objasnite im stvari na način na koji oni to mogu shvatiti. Bez previše detalja koje oni ne moraju znati, ali na način koji je njima razumljiv.
Ono što mene najviše zabrinjava kao roditelja je upravo to što su djeca danas često izložena stvarima koje po mom mišljenju nisu prikladne za djecu. Kada oni uopće mogu pojmiti neke stvari, kako oni zapravo doživljavaju informacije iz okoline?
Nažalost djeci je danas puno toga dostupno, svijet je drugačiji nego što je bio kada smo mi odrastali. Internet i društvene mreže su postale neizbježan dio njihovog svijeta i koliko god ih pokušali zaštititi od toga uvijek oni negdje nešto čuju, vide, pa sjetite se samo svog odrastanja. No to što čuju i vide ne znaju procesuirati, zapravo rekla bih da oni do nekih 17, 18 godina uopće nemaju sposobnost kritičkog razmišljanja o informacijama koje dolaze do njih.
Djeca stvari koje čuju ili vide zapravo dožive kao istinite, a tek kasnije o njima mogu razmišljati na način da procijene o čemu se tu zapravo radi. Stoga trebamo biti prisutni u njihovim životima i pomoći im da se nose s svijetom odraslih.
Koliko su djeca svjesna svijeta oko sebe i problema koje muče odrasle? Koliko je potrebno tu biti iskren s djecom?
Jako su svjesni, rekla bi i previše, opterećuju ih stvari koje ne mogu riješiti. Iskrenost je najvažnija, djeca osjete i primijete svaku vašu promjenu raspoloženja, vide kada ste tužni, sretni, zabrinuti. Jako je važno biti iskren, ako plačete zbog neke teške situacije nemojte lagati djetetu da ste u tom trenutku dobro, u redu je reći malo sam tužna, ali proći će. Prilagodite situaciju dobi djeteta i budite iskreni s njima.
Što bi bila neka tvoja osnovna poruka koju bi željela prenijeti roditeljima?
Najvažnije je – budite prisutni. Iskreno prisutni. Morate svaki dan naći vremena za svoju djecu, pratiti ih, osluškivati, ohrabrivati. Djeca su samo neko vrijeme mala djeca, brzo će postati velika. I možda poruka koja će neke iznenaditi, ali ne slažem se s ono uzrečicom „mala djeca mala briga – velika djeca velika briga“. Ako se budete puno brinuli za njih dok su mali, imat ćete manje brige kad odrastu jer ćete izgraditi odnos temeljen na povjerenju i odgovornosti, a vaše malo dijete će postati odrasla osoba – sigurna i samostalna odrasla osoba.
Dragi roditelji nadamo se da će vam ovaj razgovor biti od koristi, nama je svakako bio i zanimljiv i koristan. I ne zaboravite da ste vi svojoj djeci prvi i najvažniji uzor, osobe koje su ih prve dužne čuvati i odgajati, a prije svega bezuvjetno voljeti. Djeca su naše najveće blago, neizmjerna ljubav i radost, učinimo im djetinjstva bezbrižnim i radosnim, a svaka dobronamjerna pomoć neka nam na tom putu bude podrška.