Vinkovačke jeseni središnji su ne samo kulturni, već i politički događaj u gradu na Bosutu.
Prilika je to da vrh nacionalne politike ali i gospodarskog i javnog života dođe u Vinkovce i izrazi podršku radu lokalnih političara, ali i trudu i radu lokalnih ljudi i lokalne zajednice.
Premijer Andrej Plenković nije bio u Vinkovcima niti ove godine, a izostankom je propustio predivnu priredbu, ljude i slavonsko gostoprimstvo, ali i odličan govor vinkovačkog gradonačelnika.
Govor su pratili nadbiskup Đuro Hranić; ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja David Vlajčić; ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Irena Mikuš Žigman; župan Ivan Bosančić; glavni državni odvjetnik Ivan Turudić; eurozastupnik iz redova HDZ-a Karlo Ressler; Vladimir Šeks; Petar Šimić; gradonačelnik Širokog Brijega Ivo Pavković; lokalni gradonačelnici, načelnici, pročelnici županijskih i gradskih upravnih odjela i brojni drugi, neki iz prvih redova, neki iz nekih drugih.
Romićev govor bio je jedan od detalja svečanog otvorenja koji su se prepričavali poslije same svečanosti, a i čak i iskusni gledatelji iz prvih redova su ga ocijenili odličnim. Započeo je citirajući velikog Matiju Antuna Reljkovića: „Slavonijo, zemljo plemenita, vele ti si lipo uzorita… Na priliku zemaljskoga raja, rike teku sa četiri kraja“.
Govor smo pažljivo zabilježili kako bi i vama koji ga možda niste uspjeli čuti mogli prenijeti gradonačelnikove riječi:
„Tako je prije više od dva i pol stoljeća pisao Matija Antun Reljković. Teško je pronaći riječ koja bolje opisuje Slavoniju. Plemenita. Plemenita po zemlji koja je stoljećima hranila svoje ljude. Po selima i gradovima, pjesmi i običajima koje su nam naši stari ostavili u nasljeđe. Ali iznad svega, plemenita po ljudima. Po ljudima koji su znali napraviti mjesta za stolom. Pružiti ruku i pomoći kada je to bilo najpotrebnije. Dolazili su ovdje Hrvati iz svih dijelova Lijepe naše.
A dočekala su ih ona divna slavonska jutra. Dočekala ih je širina ravnice i toplina zemlje koja diše sa svojim ljudima. Zemlje na kojoj se oduvijek živjelo od vlastitih ruku, na kojoj se život gradio radom i odricanjem i koja je bogatstvom svojih plodova znala nagraditi čovjekov trud. I dok danas govorim o tim ljudima i tim vremenima, govorim i kao netko čija obitelj nosi dio te iste priče. I moj je pradjed, još kao dijete, zahvaljujući fra Didaku Buntiću, spas i priliku za novi život pronašao upravo u Slavoniji.
Zato ću uvijek s ponosom reći – velika si, Slavonijo moja. Velika si jer si znala primiti čovjeka koji je ostavio svoj dom i pomoći mu da ovdje izgradi novi. A primiti dijete, spasiti ga od gladi i nevolje, pružiti mu sigurnost i priliku da odraste, osnuje obitelj i jednoga dana svojoj djeci ostavi bolji život. Postoji li veći izraz čovječnosti od toga?
Upravo tu se krije ona najvažnija poruka ovih Vinkovačkih jeseni. Oni koji su dolazili u Slavoniju donosili su sa sobom dio svoga zavičaja. Različiti po kraju iz kojega su došli, ali svoji. Jedan narod. I nikada ne smijemo zaboraviti što smo kao narod postigli onda kada smo bili jedni uz druge, kolike smo velike snove dosanjali i koliko smo teških trenutaka prebrodili zahvaljujući zajedništvu. Ali zajedništvo je i odgovornost. Prema onima koji dolaze poslije nas i prema zemlji kojoj pripadamo.
Naš Vinkovčanin Josip Kozarac ostavio nam je jednostavnu, ali veliku misao: „Čovjek da unaprijedi svoj narod, treba da bude sluga svoje zemlje“.
Voljeti svoju zemlju znači služiti joj. Čuvati je, raditi za nju, stvarati u njoj i ostaviti je boljom nego što smo je zatekli. Te vrijednosti moramo prenijeti svojoj djeci. Ako im ne ostavimo svijest o tome tko su, ako ih ne naučimo poštivati svoje korijene, voljeti svoj dom i pružiti ruku drugome, nismo im ostavili ono najvrjednije. Zato su toliko važne naše Vinkovačke jeseni, kako za Vinkovce i Slavoniju, tako i za cijelu Hrvatsku. Da nas jednom godišnje okupe oko onoga što je hrvatskom narodu neprocjenjivo. Da nas podsjete na ljude koji su hodali ovom zemljom prije nas. Da u pjesmi, nošnji i običajima ponovno prepoznamo sebe.
Da na ulicama najstarijeg europskog grada još jednom pokažemo kako izgleda Hrvatska kada je na okupu.
Dragi prijatelji, neka ove 61. Vinkovačke jeseni budu posveta svima koji su jednom krenuli u nepoznato noseći sa sobom nadu u bolji život. Svima koji su u Slavoniji pronašli svoj dom. Ali jednako tako i svima onima koji su ih ovdje dočekali i pokazali da veličina čovjeka nije u tome koliko ima, nego koliko je spreman pomoći drugome.
To je Hrvatska kakvu uvijek trebamo čuvati, povezana, ponosna na svoje korijene i snažna u zajedništvu svojih ljudi. Neka se ovih dana ponovno zapjeva iz sveg glasa, neka se zaigra slavonsko kolo i neka se na svakom našem trgu i u svakoj našoj ulici osjeti radost susreta i ponos pripadnosti. Čuvajmo jedni druge. Čuvajmo svoj dom. Volimo svoju zemlju ne samo riječima, nego djelima. I nikada ne zaboravimo koliko možemo kada smo zajedno.
Živjeli Vinkovci, živjela Slavonija, živjela Hrvatska i živjele nam dugo naše Vinkovačke jeseni.“
