PIŠE: Ivica Aničić
Bio je to jedan od prvih kafića u gradu. Otvorio ga je Mima davne 1985. godine. Inspiriran pričama i filmovima o talijanskoj mafiji s juga Italije nazvao ga je Palermo. U ne prevelikom kafiću kakva je uostalom bila većina smjestio se masivniji hrastovi šank, tri ne mala separea, bilijar i wc.
Tri brata, Željko, Drena i Mima bili su živahni triling koji je od dječačkih dana upadao i čupao se iz neprilika. Rano su izrasli u gradske mangupe. U gradu su za braću Beljo svi znali. Sami su isplivali iz tada nerijetke oskudice i neimaštine koje su stanovale po vinkovačkim ulicama. Držali su se skupa i oko njih se uvijek nalazila zanimljiva paleta likova.
Bez sustezanja su se uhvatili u koštac s okružjem u kakvom žive pa su već kao tinejdžeri pronalazili načine kako da zarade kakvu lovu.
Željko je bio najstariji. Početkom 1980-ih je otvorio radionicu za izradu kućnih i auto ključeva. Poslije se proširio na mali auto servis u dvorištu svoje kuće u centru grada. U vremenima kad su se automobili krali, rastavljali, sastavljali i ključevi štancali, nije to bila loša ideja. Za rata je u Vinkovcima bio u osiguranju Mile Dedakovića Jastreba. Poslije rata je ušao u politiku. Pomalo priprosto duhovit, ne previše visok, no nabijen i prirodno snažan, s povećom glavom na kojoj se isticao boksački nos, bio je sušta suprotnost od dotadašnjih političara.
Postao je predsjednik vinkovačkog HSP-a i potom, pokraj mnogih koji su tu poziciju vrebali na izborima, vještim pregovorima postao dogradonačelnik Vinkovaca. Shvatio je kako stvari funkcioniraju i svima pokazao da i nije baš tako sirov kao što su ga neki u svojim očima vidjeli.
Sve ih je nadmudrio. Sa sinom mu Tihom sam išao na utakmice, a sa zgodnom kćerkom Dariom radio na VTV-u. Sa Žekom sam se ne jednom za stolom smijao. Volio se provesti s ekipom iz grada. Nije to bilo često no kad bi Žeka izišao u provod o tome bi se danima pričalo. Mnogi su ga zbog te njegove opuštenosti voljeli u gradu.
Neskriveno je volio svoje Vinkovce, Cibaliju i Ultrase. I Ultrasi su voljeli njega. Žeka je bio mangup, veseljak, dogradonačelnik. Čovjek koji je s ulice od ključara dogurao do drugog čovjeka grada i uprave Cibalije.
Zadnjih godina kao da se pomalo povlačio u sebe. Vraćao tamo gdje je sve i započelo. U svoju radnju u kući u centru grada. Iznenada je umro i sve nas rastužio. Njegova osebujna humora prodorna glasa, silnih druženja i zezancija uvijek ću se rado prisjećati.
Koščat, mršaviji, pomalo pogrbljen i promukla glasa Drena je bio sitniji od svoje braće no imao je najkraći fitilj. Najbrže bi zbog sitnice planuo. Kažu kako je revolucionarno iskamčio stan preko željeznice tako što je s malim sinom Denisom došao pred upravnu zgradu i prijetio da će se zapaliti s pripremljenim benzinom u kanisteru. Bio je uvijek dobar blefer. Prošlo mu je.
Devedesetih, tih dosta ludih godina u Vinkovcima sam vidio kako ispred „Bonapartea“ skače po krovu policijskog auta i na njemu razvaljuje rotacijska svijetla. Policajci su pored auta blijedo stajali, a Drena lud kao podivljali ris s krova policijskog vozila ispuštao je salve psovki i uvreda. Na kraju je stigao Mima koji je sve to nekako u svom stilu izgladio. I sam sam imao s njim nekih ne malih nesuglasica no ispeglali smo to. Uvijek smo se poštovali.
U Mađarskoj je s ekipom šibicario pa prometnicama. Znate ono kad za određenu paru među tri prazne kutijice šibica pokušavate pogoditi u kojoj je vješti šibicar sakrio kliker. Naivnih Mađara, Rumunja i ostalih putnika željnih „brze“ zarade po benzinskim pumpama uz autoput nikad nije nedostajalo pa je lova bila laka. I nije bila mala. Dobrim djelom od te love je u Vinkovcima otvorio kafić Genscher i restoran Vatikan. I dok je Genscher bio lijepo sređen bar, restoran je više ličio na limenku nalik pečenjari. S vremenom je i Vatikan podigao u pristojan restoran i postao priznat ugostitelj. Svima se dokazao.
Da su geni čudo pokazuje nam i njegov unuk Dion. Drena se izdigao na ulici, a mali Dion je iskočio u nogometu. Od Cibalije dogurao do reprezentacije Hrvatske.
Jednom mu je neka baba vračara rekla da će umrijeti s čarapama pa ne znam jeli ga od tada itko više vidio s čarapama na nogama. Puno godina od tog „proročanstva“ i borbom sa svojim zdravljem napustio nas je i Drena.
I njemu i Željku život nije bio dosadan. Svašta su proživjeli. Svjestan sam da su za života napravili i hrpu sranja. Vjerujem da ih prave i tamo negdje gore. No ja želim pamtiti samo one njihove dobre stvari s kojima su obilježili vinkovačke ulice.
Iako najmlađi, Mima je sve to nekako držao pod kontrolom. Imao je karizmu, priču, srce i poštovanje. Od njega sam zapamtio kako je jutro pametnije od noći. I dokazano jeste. Pogotovo za mlade i srčane momke kakav sam bio. U nekim ozbiljnim situacijama svojim autoritetom stao je iza mene i to se ne zaboravlja. Svojom mirnoćom i staloženošću preuzeo bi glavnu riječ i uvijek nekako pronašao rješenje. Igoru Štimcu koji je igrao u vinkovačkom Dinamu u Vinkovcima bio je drugi otac. Štimac mu to nikad nije zaboravio.
U tom nekom vremenu bliže ratu u kojem je svoj obol dao u Vinkovcima i Vukovaru, nego poraću, s Bebekom je otvorio disko klub „BB“. Današnji podrum Plusa u centru grada. Malo manje od godinu dana sam tamo radio. Dragun, Igor Kelčić, Tomo Koncul i ja bili smo dobra ekipa. Iako je Mima visio nad nama standardno smo ga konobarski klepali. Naše je bilo da pokušavamo, njegovo da to smanji na prihvatljivu mu štetu. To je tako uvijek bilo. Imali smo svoje cijene. Tada nije bilo obaveznih cjenika na stolu. Samo bi za njegovim stolom sve naplaćivali uredno, a svima ostalima sokovi su bili kunu skuplji. Na tadašnjim kava aparatima prstom bi izvlačili po par kava. Ne više od desetak po smjeni jer bi inače pali. Vikendi su nam bili najslađi. Polumrak, disko buka, polupijani i razdragani gosti ne bi znali što ih je snašlo.
BB je nestao, Mima se primirio u „Palermu“ pa opet uzdigao otvarajući „Marabu“ i „Gimnasium“. Klub s kuhinjom i bar kakvih se ne bi postidjeli u Beču ili Berlinu. Njegovi Hrva i Tomo, iznimno pristojno odgojeni mu sinovi podigli su tu priču na još veću razinu.
Mima iz svog prikrajka okružen ekipom i dalje sve promatra, mjerka, nadgleda. Ponosan na ono što je ostvario.
Osim Mime Palermo je poslije rata držao i Bosak, no kad ga je iznajmio Mićo iz susjedstva, Palermo je doživio svoje najsjajnije dane. Uspio ga je podići do te mjere da se u jednom kvartovskom lokalu u Vrtnom naselju pilo više Heinekena nego u skupo napucanim kafićima u centru grada. Iskreno i njegova vrckava Tihana imala je tu ne malu zaslugu. Ukrašen crtežima Al Pacina i Marlon Branda iz Coppolinog Kuma stvorili su svoju okosnicu stalnih gostiju. Kartanje, redovni roštilji i prijenosi utakmica privlačili su navijače, partijanera, cugere… Kad god bi ušao u Palermo dočekao bi te netko ispred koga je stršilo par naslaganih Heinekena i rakija u unučićima.
Čim bi zakoračio unutra za šankom bi te dočekao Bec koji bi te za dobrodošlicu s vrata počeo prozivati zbog bilo čega. Mokso bi se kraj njega samo slatko cerekao i pomalo dolijevao ulje na vatru. Obojici veterana rata Palermo je bio ispušni ventil. Čuki bi sramežljivo pogledavao Luciju, a Hu Bu i Besta zvali bi rundu za rundom i s Repanom rješavali svjetske probleme. U svoj toj polemici Repan ne bi popuštao držeći se svoga pravila da samo sebe časti.
Prčija bi znao ući i ugledavši sastav ekipe za šankom i čuvši salvu uvreda na svoj račun, ekspresno se okrenuti kratko poručivši – Ajd Bog.
A gazda Mićo u šanku bi klimao glavom i smješkao se držeći krpu u jednoj dok bi s drugom rukom nazdravljao ispijajući svoju rakijicu.
Iz čista mira bi ispalio – mogli bi večeras kakav roštilj opaliti. Liga prvaka je!
Pa da nas opet sve potruješ s onim Ronicinim mačkama – Bec je jedva dočekao da mu kaže.
Šta si se stisnuo – gotovo istovremeno je dobacio Mokso slatko se cerekajući.
Bravo Mićo – ubacio se Hu Bu.
Ruganju bi se priključili Dadara, sav crven u licu Zagi, mlađi Mokso koji bi se sam sebi pravdao kako je za danas dosta radio. Uglavnom od glasnog sprdanja i smijeha nitko nikog tu više ne bi razumio.
Mađar je svojim staklenim očima gledao u pivo ispred sebe i ništa mu nije bilo jasno.
Sljedeći minut Mićo je smanjio glazbu i mobitelom od Malca naručivao svinjski vrat, carsko i roštilj kobasicu.
Mičo je volio sve. Zezanje, partijanje, utakmice. Uvijek je bio za akciju. Imao je i poroka. Davno je bio u komuni. Sva ta cuga i kojekakvi stimulansi morali su ostaviti na njemu traga. Sve je nekako prebrodio no s redovnim upozorenjima doktora nije bio na istoj frekvenciji. Samo bi se onako kako samo on zna ispsovao, odmahnuo rukom i nasmiješio gledajući te u oči.
Dužnika je uvijek imao punu manju bilježnicu. Pri kraju godine bi psujući samoga sebe pokušao te cehove poravnati. Nešto bi uspio, nešto prekrižio i zaboravio.
Urušeno zdravlje Mićo je smiješkom prikrivao.
Jedno dopodne zatekao sam ga u Palermu. Nije radio, bio je dobro raspoložen i izgledao je baš zdravo. Naručio je za njega neuobičajeno borovnicu. Ne znam zašto no nazvao sam Prčiju da mora doći u Palermo. Rekao sam mu da je tu Mićo s kojim se on od kad znam za njih dvojicu stalno kao kakva djeca svađaju, mire, pričaju i ne pričaju. Došao je. Bila je tu stalna ekipa i u tih sat vremena smo se svi i nasmijali i napričali. Nešto me je tjeralo da se taj dan i uslikamo za ispostavit će se našu posljednju sliku.
Manje od dva mjeseca poslije Miće više nije bilo. Njegov vedar i zdrav izgled taj dan u Palermu u sljedeća dva mjeseca je meni i danas neobjašnjivo iščezao. Odnijeli su ga bolnički hodnici u Vinkovcima, Osijeku i Zagrebu. Uvjeren sam da se taj dan Mićo s nama oprostio. Još jednom nas sve zavarao vješto prikrivajući svoje stanje.
Fali mi Mićo za šankom u zelenoj Heinekenovoj pregači i njegov smiješak s kojim bi te s vrata uvijek dočekao. Sjećat ću se našeg zajedničkog rođendanskog partya na Borincima. Naših brija i gostovanja po tribinama.
Spontano smo se sa svih strana grada popodne okupili u Palermu. Zapalili svijeću i nazdravljali u njegovo ime. Sigurno smo mu izmamili osmjeh.
Na sprovodu hrpa ekipa međusobno se šaputujaći prisjećala avantura s Mićom. Pričao sam sa Stojom hoćemo li ponijeti baklju na njegov posljednji ispričaj. Nismo je imali pa je Stoja ponio signalnu raketu.
Pođite u miru – završio je svećenik obred.
Pogledao sam Stoju i potiho ga upitao – Šta čekaš, okini ju!
A ne znam jeli primjereno, jedno je baklja, a ovo je raketa.
Naravno da je primjereno. Samo ti nju okini. Ajde, Mići će biti drago, nemoj da ga nerviramo danas – uvjeravao sam Stoju.
Kakav si ti luđak – Stoja je kroz zube izustio, nasmiješio se i povukao osigurač na raketi.
Ššššššššššš – prepoznatljivo je zašuštila dok se velikom brzinom uzdizala pod nebo. Dosegnuvši svoj vrhunac, tiho i usporeno počela se spuštati obasjavajući cibalijino plavo nebo.
Ostatak nagorene rakete dali smo Mićinoj Tihani. Bilo joj je drago.
Godinu nakon što nas je Mićo napustio, Palermo se zatvorio. Izgurao ga je poznati trgovački maloprodajni lanac. No taj ugao za mene će uvijek biti Palermo. Jedan od prvih kafića u gradu. Prolazeći pored njega uvijek ću se sa smiješkom prisjetiti Miće i Palerma.