Ivan Vratarić iz Cerne ove godine se odvažio na avanturu života!
Sudjelovao je u Highlanderu Velebit, jubilarnom desetom izdanju. programa, koji uključuje višednevno planinarenje Velebitom i pomicanje vlastitih granica izdržljivosti.
Svoju planinarsku avanturu Ivan je opisao u dnevniku u kojem je bilježio svaki dan putovanja i sve situacije koje su mu se dogodile. Dnevnik slavonskog planinara čitateljima Vinkulje Ivan Vratarić predstavlja kao poticaj da se odvaže na pothvate za koje možda misle da nisu ostvarivi, jer uz puno volje i upornosti sve se može postići.
Danas vam donosimo peti dio „Dnevnika slavonskog planinara“ i to u izvornom obliku, onako kako ga je doživio i zapisao slavonski planinar!
3. Dan
Dan D – kako su ga svi zvali. Sa razlogom!
Ovaj put ustajanje je bilo nešto ranije, oko 06:00 h, s obzirom na činjenicu da smo znali da je ovaj dan jedan od najizazovnijih, ako ne i najizazovniji. Radi se o dionici od Baških Oštarija sve do Panosa, dionici dugoj 18,7 km uz 1.220 m uspona i 956 m silaznog puta. Na samom startu nas je dočekala poruka: „Only 51 km to go.“ Sarkazam?
S maksimalnom ozbiljnošću pristupili smo ovom putu s obzirom na to da je već na startu bio uspon od 300 m, nakon kojeg je veći dio puta silazna putanja kroz prekrasne šume Velebita. Iako je nakon početnog uspona slijedećih par kilometara relativno silazna putanja, sama činjenica da je već treći dan, ruksak je konstantno na 17–18 kg, umor je itekako prisutan te se osjeti kroz česte pauze. Kilometar po kilometar, pauza po pauza, prolazimo Ramino Korito te dolazimo do možda i najozbiljnije uzbrdice, vrha Pasji Kuk, kojeg smo doslovno išli metar po metar.
To je bio prvi trenutak kada sam sam sebi postavio pitanje hoću li nastaviti dalje ili odustati. Srećom, glava je bila jaka, kao i tijelo, te nakon što smo se popeli na vrh slijedilo je olakšanje. Sljedeći cilj bila je Šugarska Duliba, gdje je bila pitka voda te prekrasno mjesto za odmor i ručak. Naravno, napunili smo sve moguće zalihe vode koje imamo, s obzirom na činjenicu da je na prvoj i trećoj kontrolnoj točki voda ograničena. Nakon pola sata odmora i uživanja u prirodi nastavljamo dalje prema trećoj kontrolnoj točki – Panosu.
Pošto smo vidjeli da imamo poprilično dobar tempo, priuštili smo si još nekoliko manjih pauza te nakon točno 9 h, uz prosječan tempo od 28:56 min/km, stižemo na kontrolnu točku oko 16:15 h. U usporedbi s prethodnim danom, koji je bio svega 4 km kraći, tempo je bio duplo sporiji, što samo govori o terenu koji nas je čekao treći dan. Nakon što smo našli mjesto za šator, raskomotili se i nadošli od napora, krenuli smo u pripremu jela te konzumaciju zasluženog piva. S obzirom na to da je Panos poprilično skučeno mjesto, šatori su nam doslovno bili jedan do drugoga.
Pojedini planinari dolazili su u noći te teškom mukom nalazili mjesto gdje će smjestiti šatore. Tu se pokazao pravi planinarski duh, gdje se gotovo na svakih par metara vidi kako jedan planinar pomaže drugom planinaru da podigne šator, kako bi koliko-toliko stigao pripremiti večeru i u relativno normalno vrijeme otići na odmor. Prekrasnim zalaskom sunca i pogledom na nebo prepuno zvijezda otišli smo na zasluženi odmor. Još jedan dan bez žuljeva, no nažalost jedan nokat na lijevoj nozi potpuno je poplavio. Srećom, bez prevelikih bolova da bih odustao.
