Iako nije naše najstarije marijansko svetište u Ilači svakako je najpoznatije svetište u našoj županiji.
Gotovo svako mjesto ima svoju posebnu priču vezanu uz Majku Božju i njene zagovore, svaka župa ju časti na poseban način. Ovih dana posebno je svečano u svetištima u Ilači, Šumanovcima i Prkovcima, no širo javnosti po čudesima je najpoznatije svetište Gospe Ilačke.
Mirno je to i pitomo mjesto koje nas uvijek iznova podsjeća kako imamo privilegiju živjeti u županiji u kojoj se čuda događaju već desetljećima, koja nas podsjećaju kako nad nama doista bdije nebeska Majka koja nas uvijek iznova spašava svojom majčinskom ljubavlju.
Povijest svetišta u Ilači traje od 1865. godine otkad na samom braniku naše Domovine teče izvor vode koji do danas nije presušio, kojeg je Gospa povjerila ljudima kao svoj i po njemu darovala mnogobrojna ozdravljenja i čudesa onima koji su na njega dolazili.
Prema povijesnim zapisima 1865. godine Ilačanin Petar Lazanin opazio je da je put kojim je vodio blago na pašu mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu s bijelom krunom na glavi i djetetom u lijevoj ruci. Gospa mu je rekla da ogradi izvor jer izvor njen i neka se na njemu ne napaja stoka koja pase na pašnjacima. Izvor je ograđen i prozvan ”Gospina vodica”.
Ljudi su počeli hodočastiti Majci Božjoj i obavljati pobožnosti, no crkvene vlasti u početku nisu blagonaklono gledale na ove događaje, tako da su čak izričito zabranile obavljanje pobožnosti na tom mjestu.
Vjerni puk nije mario za zabrane nego je s vjerom i dalje nastavio dolaziti Gospi, a ona je njihovu vjeru nagradila čudesnim ozdravljenjima koja su se počela događati. Naime, bolesnici koji bi se oprali u vodi su ozdravljali, a ti izvanredni događaji su se povezivali upravo s Gospinim izvorom. Broj hodočasnika je sve više rastao, te su vjernici uspjeli izmoliti dozvolu za postavljanje Gospinog kipa pokraj izvora. Pobožnost Gospi napokon je odobrena.
S vremenom je na mjestu izvora sagrađen bunarić s vodom za bolesnike, a iznad njega postavljena je Gospina slika. Kako to uvijek biva s pričama o ozdravljenjima, s vremenom je o njima pokrenuta istraga. Svjedoci su pod prisegom svjedočili svoje tvrdnje, a među njima bio je i iločki gvardijan fra Petar Smoljanović.
Broj vjernika koji se sve više povećavao otvorio je potrebu za gradnjom crkve. Prvo je 1866. sagrađena kapelica, no ona je bila premala da primi vjernike koji su dolazili u svetište, stoga se 1867. počela graditi crkva koja je blagoslovljena na blagdan Velike Gospe 1870. godine. Središnji dio oltara ukrašen je kipom Gospe Ilačke, a oltarnu sliku je u znak zahvalnosti za ozdravljenje crkvi poklonio lončar iz Vukovara. Vjernici su spontano počeli iza oltara ostavljati svoje štake na kojima su ispisivali imena bolesnika i bolesti.
Nastavljena su ispitivanja Gospine vodice, te je 1880. godine potvrđeno da je ta voda posve prirodna, sadrži samo mali postotak soli, stoga se ozdravljenja koja se tamo događaju mogu pripisati čudesnom Gospinom zagovoru. Svetište se nastavilo širiti i uređivati, te je s vremenom postalo samostalna župa. Sagrađene su tri kupke za bolesnike u manjoj kući uz svetište. Podignuta je špilja od kamena, postaje križnog puta, posađen je perivoj jablana koji i danas pravi hladovinu hodočasnicima koji pristignu nakon zavjetnog hoda iz okolnih mjesta.
Najteži dani za samo svetište i za Ilačane bili su dani okupacije sela za vrijeme Domovinskog rata kada je selo bilo uništeno, a sakralni objekti uništeni i oskvrnjeni. Nestala je oltarna Gospina slika i zvona s kapele. No 1998. godine Ilačani se polako vraćaju na svoja ognjišta, obnavljaju se kuće, a župnici s vjernicima obnavljaju Gospino svetište i mjesnu crkvu svetog Jakova. 2015. godine svečano je proslavljen Jubilej 150. godina Ilačkog svetišta.
Ilaču od milja zovemo našim slavonskim Lourdesom u kojem naša Majka i ovdje čini brojna čudesa. Neka nas sve prati zagovor Gospe Ilačke!