Jeste li znali da i kazališta imaju svoj svjetski dan? On se obilježava upravo danas, 27. ožujka, a povezuje se s 27. ožujkom 1962. i s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Obilježavanje je pokrenuo Međunarodni kazališni institut – ITI, što je međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja ljudi čiji je rad vezan uz kazalište. Tradicija je da se svake godine u kazalištima diljem svijeta čita poruka kazališnih umjetnika.
Ove godine je za hrvatsku poruku zaslužna glumica Zrinka Cvitešić. Ako slučajno niste danas bili u kazalištu donosimo vam Zrinkinu poruku:
„Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta 27. ožujka 2025.
Svima nama čuvarima kazališta, svih oblika kulture, čuvarima života….
U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek.
U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji…
Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…
I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije dovoljno?
Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.
Jer nam treba.
Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.
Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša.
Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti…
Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom.
Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje.
Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati.
I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier.
Slavimo povjerenje između nas koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti.
Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti “najrjeđa stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve.”
Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…
Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…“