U Zagrebu je jučer izvedena predstava „Otac Hercegovine – priča o svjetlu koje se prenosi kroz generacije“, u sklopu obilježavanja tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Tridesetak djece iz dramske grupe Osnovne škole iz Tomislavgrada izvrsno su ispričali priču o fra Didaku Buntiću koji je početkom 20. stoljeća, nakon obrazovanja u Beču, svoj život posvetio rodnoj Hercegovini: obrazovanju, opismenjavajući ne samo muškarce nego i žene, i pomoći najpotrebitijima.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u vremenu velike suše i gladi kada je mnogima jedini obrok bio mljevena kora drveta, a umiralo se danomice, fra Didak je spasio 17.000 hercegovačke djece poslavši ih u Slavoniju velikim vlakom.
Predstava nam priču donosi izmjenjujući scene sadašnjosti i prošlosti. Vrlo duhovito i živo prikazana su današnja djeca koja su izbirljiva oko hrane, a ne vole ići u školu i pisati zadaće. Dok na susretu ministranata čekaju da dođu ministranti iz Slavonije u posjet Hercegovini, fratar im ispriča priču o prošlosti, gladi, siromaštvu i borbi za obrazovanje kroz sudbinu njegovog djeda i njegovog odlaska u Slavoniju. Priča je ispričana po motivima iz romana Mire Gavrana “Nekoliko ptica i jedno nebo”.
Do kraja priče djeca shvate puno životnih mudrosti, poput onih da je hrana dar od Boga, da je obrazovanje privilegija, o zahvalnosti, o povijesti – važnosti obitelji i vlastitih korijena, i očuvanju vlastite biti, o odgovornosti za danas, ali i za sutra.
Pri tome se odlično pokazuje kako vrijednosti koje čovjek ima ne mogu štetiti drugima, nego druge možeš prihvatiti (famozna inkluzija o kojoj se stalno govori) tek kad imaš vlastite jasne i jake – vrijednosti. Naime, klinci koji se na početku, čekajući dolazak Slavonaca, šale kako će im Slavonci “sve pojesti”, na kraju shvate da “ako je fra Didak otac Hercegovine, onda su Slavonci njihova braća”.
Istaknuta profesorica, teatrologinja i kazališna kritičarka Sanja Nikčević izvrsno primjećuje:
„Kad ta djeca na sceni izgovore velike i važne riječi kojih se danas stidimo na sceni i proglašavamo ih “zastarjelima” – o zahvalnosti, o Bogu, o časti, o obitelji, o povijesti) to zvuči tako snažno! Nama u publici bile su pune oči suza ne samo na tragične dijelove nego upravo i na ove dijelove koji govore o vrijednostima, jer se to već dugo ne može vidjeti u umjetnosti a silno nam treba. Djeca su na sceni tako snažna ne samo zato što su talentirani nego i zato jer oni (i njihovi roditelji) to i žive, u to vjeruju i to će pronositi i dalje. U vremenu kada nam govore da mlade ništa ne zanima, da žele jedino nešto površno i bučno, predstava pokazuje da djeca itekako mogu shvatiti prave vrijednosti kada im se o njima govori. I da vrijednost nije “patetika” nego nasušna potreba!“
Kritika je složna, ovo nije samo predstava koja prenosi važne poruke – ovo je odlična kazališna predstava! Hvala svim učiteljicama koje ulažu svoje vrijeme u ovu predstavu, uz svoj redovni rad i hvala djeci koja nam vraćaju nadu i u umjetnost i u svijet, poručuje profesorica Nikčević.
Mi samo možemo dodati kako se nadamo ovu predstavu vidjeti i u nekom od naših lokalnih kazališta, a posebno nam je drago što predstava popularizira temu otvorenja nadolazećih 61. Vinkovačkih jeseni koja će pod nazivom „Vlak slavonske ravnice“ progovoriti upravo o velikom fra Didaku Buntiću.
