Danas slavimo Veliku Gospu, svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Dogmu o Marijinom uznesenju na nebo dušom i tijelom objavio je Papa Pio XII. 1950. godine. Prema njoj Marija je završetkom svog zemaljskog života na nebu proslavljena, njeno tijelo nije prepušteno truleži smrti nego je zajedno s dušom u nebeskoj slavi. Ovu istinu katoličke vjere slavimo kroz stoljeća i častimo našu nebesku majku.
Život blažene Djevice Marije pratimo usporedno s Isusovim, od trenutka kada su njene riječi pune vjere ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” postale riječi spasa za sve ljude. Marijin život uz Isusa i svetog Josipa poznat nam je iz Svetog pisma i iz Predaje, no poslije Isusove smrti nemamo puno detalja o njenom životu.
Mariju, svoju majku, Isus je na Golgoti povjerio sv. Ivanu riječima ”Evo ti Majke” čime je postala majkom svima nama. Nakon Isusove smrti živjela je sa svetim Ivanom u Jeruzalemu, u blizini svetog Petra i ostalih apostola. Jedno vrijeme boravila je u Efezu zajedno s prvom kršćanskom zajednicom, no prema predaji željela se vratiti u Jeruzalem, a Ivan i Petar su joj ispunili želju i doveli ju natrag da vidi mjesta gdje je završio ovozemaljski život njena sina. Svi apostoli su se okupili u Jeruzalemu kako bi bili s njom u njenim posljednjim trenucima. Nedostajali su samo Jakov Stariji koji je već umro mučeničkom smrću i Toma koji je bio u Indiji.
Prema predaji crkvenih otaca iz 2. stoljeća kada se sveti Toma vratio iz Indije želio je vidjeti tijelo Blažene Djevice, kojeg su položili u grob, no grob je bio prazan. Točan dan završetka Marijinog života na zemlji nije nam poznat, kao niti način na koji je umrla. Perma svecima ovaj život je napustila otišavši na nebo u ljubavi. Na Istoku se ovaj blagdana slavi kao Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti.
Gotovo da nema mjesta u Hrvatskoj koje nema neku svoju posebnu priču vezanu uz Gospu. Hrvatski puk je s njom oduvijek bio posebno povezan, nazivajući ju Kraljicom Hrvata, podižući joj brojna svetišta kao zahvalu za njeno neumorno bdijenje nad sudbinom svoje vjerne djece.
Od Ilače na istoku, Sinja na jugu, Trsata na zapadu i Marije Bistrice na sjeveru, Majka Božja nas spaja, uvijek ponovno okuplja i ujedinjuje. Njoj uvijek idemo u sigurno majčinsko krilo, koje će nam obrisati suze i dati utjehu, koje će nam znati pokazati put i voditi nas.
Neka njen zagovor uvijek čuva naš narod, našu vjeru i domovinu. „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar“.