Danas je Veliki četvrtak, dan kada završava korizmeno vrijeme, a večernjom svetom misom počinje Vazmeno trodnevlje. Donosimo riječ župnika uz naš hod prema Vazmu.
“Moj hod prema Vazmu
Veliki četvrtak
Iv 13,1-15
Evanđeoski odlomak koji smo danas čitali predstavlja jedan od najljepših izričaja ljubavi i služenja našega Gospodina prema učenicima – pranje nogu. Ovaj čin nije samo gesta poniznosti, već proročki čin koji sažima cijelo otajstvo utjelovljenja i muke, postavljajući temelj za kršćansko služenje.
Ivan započinje izvještaj naglašavajući Isusovu svijest o vlastitom poslanju i sudbini. Isus ljubi do kraja, što nam donose prve riječi današnjeg odlomka. Sv. Ivan Zlatousti ističe da Isus, znajući da odlazi, pokazuje još veću skrb za svoje učenike kako bi ih pripremio za kušnje koje dolaze. Ove riječi „do kraja“ označavaju potpunost, savršenstvo i ustrajnost ljubavi do same smrti.
Isus pere noge još jednom pokazujući da je jedno s Ocem, da mu je Otac sve dao u ruke, da je od Boga izišao i da k Bogu ide te njegov čin služenja preko pranja nogu govori upravo o tome kako se odlazi k Ocu. Njegova poniznost ne proizlazi iz slabosti, već iz apsolutne sigurnosti u svoj božanski identitet. Samo onaj tko je istinski velik i iskreno ljubi može se istinski poniziti bez straha da će izgubiti svoje dostojanstvo.
Isus ustaje od večere, odlaže haljine i opasuje se ubrusom. Isus odlaže svoju „božansku“ odjeću i oblači odjeću sluge, čovjeka, najmanjega od svih po nekakvim ljudskim kategorijama. Tim činom naglašava da on kao sluga pere prljavštinu naših grijeha. Tako i mi, služeći, aktivno pokazujemo zalaganje i borbu protiv grešnosti.
Pranje nogu izaziva otpor kod Šimuna Petra, što dovodi do duboke teološke pouke. Petar nije u krivu kad, iz poštovanja i čuđenja, odbija dopustiti Učitelju da mu pere noge. Nije u krivu, no uz to ni ne razumije Isusov čin te će to razumjeti tek kasnije. Petar će kroz muku i prihvaćanje križa tek shvatiti što znači ovaj Kristov čin.
Kada Isus kaže: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom“, Petar u strahu od odvajanja nudi i ruke i glavu. Sv. Augustin tumači da smo u krštenju potpuno očišćeni, ali dok hodamo ovim svijetom, naše „noge“ (naši osjećaji i zemaljske sklonosti) dotiču prašinu grijeha i trebaju stalno čišćenje kroz pokajanje i Božje milosrđe. Isus nadalje napominje da nijsu svi od njih čisti. Čak ni vanjsko pranje ne može očistiti srce koje se dragovoljno predalo zlu.
Nakon što je oprao noge i ponovno sjeo, Isus tumači smisao učinjenog. Isus potvrđuje svoje naslove, da je Učitelj i Gospodin. On ne ukida hijerarhiju, već joj daje novi sadržaj i smisao. Autoritet u Crkvi je autoritet služenja i jedino se služenjem stječe pozicija, moć, čast, slava. Također, Isus ne ostaje samo na pouci da je služenje put svetosti, nego da primjer takvog služenja imaju i trebaju gledati u njemu. Isus postavlja sebe kao mjerilo. Kršćansko služenje nije opcija, već obveza koja proizlazi iz pripadnosti Njemu.
Crkva uči da su zaređeni službenici sluge Kristove upravo zato što nasljeduju Njega koji je uzeo lik sluge. Svaki vjernik pozvan je na dragovoljnu poniznost i suzbijanje oholosti kroz konkretna djela ljubavi prema bližnjemu.
Pranje nogu je Isusova oporuka ljubavi. On nas uči da put do Boga vodi kroz sagibanje pred bratom. Za kršćanina, pranje nogu drugima znači praštanje uvreda, pomaganje u nevoljama i priznavanje dostojanstva svakog čovjeka. Isusov primjer nas poziva da ne tražimo prva mjesta, već da budemo oni koji donose miris Kristove ljubavi u prašinu svakodnevice.”