S danom 20. kolovoza službeno nastupaju personalne promjene u našoj nadbiskupiji.
Đakovačko – osječka nadbiskupija nije objavila službeni popis imenovanja, razrješenja i premještaja svećenika, što je izuzetak na području hrvatskih nadbiskupija, no ono što je poznato iz službenih objava pojedinih župa je kako su nastupile brojne promjene koje će se nažalost i negativno odraziti na ustroj pojedinih župa.
Prošle godine nije zaređen niti jedan svećenik u našoj nadbiskupiji, neki su otišli u zasluženu mirovinu, neki su preminuli, a neki su čak i razriješeni. Situacija nije nimalo sjajna.
Duhovnih zvanja je sve manje, kako svećeničkih, tako i redovničkih. Koliko je za to kriva Crkva, a koliko svjetovni mentalitet u kojima nam odrastaju djeca i medijsko iskrivljavanje stvarnosti u kojemu je jedino važno materijalno, lažna savršenstva i hedonizam?
Ljudi se vjenčaju u crkvi, krste djecu pa ih do pričesti ne odvedu na misu ni nedjeljom. Poslije krizme crkva i misa za veliku većinu više ne postoji. Ne nauče ih niti jednu molitvu, Uskrs postoji samo zbog zeca, a Božić zbog Djeda Mraza.
Koliko smo krivi mi kao vjernici koji za svakog župnika, svećenika, kapelana ili redovnika uvijek imamo spreman loš komentar? Propovijedi ne valjalju, čudno govore, prave se svetim, što oni znaju, oni su svećenici što oni imaju kome govoriti….
To su samo neke od uobičajenih fraza koje „vjernici“ ponavljaju omalovažavajući svećeničku službu.
Slučajno sam ovog ljeta čula razgovor tinejdžera koji su sjedili stol do nas. Objašnjavaju jedni drugima kako im obitelji drže Božić i to, ali ne idu baš u crkvu. Kaže jedna djevojka „držimo i Uskrs, ali ono nismo sad mi neki strogi vjernici.“
Nažalost ne da nismo strogi nego nismo nikakvi.
Ako se ovakav trend nastavi uskoro će nam sveta misa biti luksuz, isto kao i pristup sakramentima kad se to nama prohtije. Bolesničko pomazanje u posljednji tren, ispovijed dan pred veliki blagdan? Sada kada imamo i pet, šest misa nedjeljom nemamo vremena ni za jednu.
Možda je to s jedne strane i dobro jer ljudi često ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube. Možda budemo više cijenili ljude koji su odabrali život služenja kada nam više ne budu dostupni.
Tko se u crkvu tjera taj se Bogu ne moli.
Slična situacija je i u drugim europskim „kršćanskim“ zemljama. Otvorili smo granice drugim kulturama i vjerskim zajednicama koji itekako čuvaju svoje, a mi se svoga svjesno odričemo.
U kakvom okruženju će živjeti naša djeca? Hoćete li ih naučiti kome pripadaju? Ili vam to nije važno? Vjerojatno će vam biti važno u posljednjim trenucima kada ćete biti sretni da vidite možda istog onog svećenika kojeg ste svojim riječima povrijedili i omalovažili.
Je li sudbina Europe postati mjesto u koje će nam u misije dolaziti svećenici s drugih kontinenata? Hoće li nas u konačnici skupo koštati naša oholost? Naš konformizam, jedno ili maksimalno dvoje djece po obitelji, radije uz pokojeg psa nego još jedno dijete.
Izgledno je da hoće. No u svijetu u kojem je na cijeni jedino materijalno tko se još time zamara. Možda će to biti važno samo onome koji bude čekao da se oslobodi tereta grijeha, a stolica u ispovjedaonici ostane prazna.