Već je prošlo pet godina otkako nas je napustio Krunoslav Kićo Slabinac.
Čovjek koji je postao sinonim za slavonsku pjesmu, čiji glas i dalje odzvanja našim korzom svakih Jeseni, čovjek bez čijih pjesama tamburaška glazba ne bi bila ono što danas je.
Kićo je bio jedan od najvećih hrvatskih pjevača svih vremena. Roker u duši, a bećar na pozornici.
Njegov glas postao je simbol Slavonije, a Vinkovačke jeseni nikad ne bi bile iste bez njegove „Inati se Slavonijo“ i gotovo pa naše neslužbene himne „Pjevat će Slavonija“.
Kićo je umro, ali pjeva i dalje Slavonija, stara mati žita i šuma, široka ravan, pradavna Panonija, kad zapjeva i sunce silazi s uma…. Hvala mu za ljubav koju je imao za našu Slavoniju i za pjesme koje nam je ostavio.