Danas slavimo Veliku Gospu, svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo.
Dogmu o Marijinom uznesenju na nebo dušom i tijelom objavio je Papa Pio XII. 1950. godine. Prema njoj Marija je završetkom svog zemaljskog života na nebu proslavljena, njeno tijelo nije prepušteno truleži smrti nego je zajedno s dušom u nebeskoj slavi. Ovu istinu katoličke vjere slavimo kroz stoljeća i častimo našu nebesku majku.
Život blažene Djevice Marije pratimo usporedno s Isusovim, od trenutka kada su njene riječi pune vjere ”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” postale riječi spasa za sve ljude. Marijin život uz Isusa i svetog Josipa poznat nam je iz Svetog pisma i iz Predaje, no poslije Isusove smrti nemamo puno detalja o njenom životu.
Mariju, svoju majku, Isus je na Golgoti povjerio sv. Ivanu riječima ”Evo ti Majke” čime je postala majkom svima nama. Nakon Isusove smrti živjela je sa svetim Ivanom u Jeruzalemu, u blizini svetog Petra i ostalih apostola. Jedno vrijeme boravila je u Efezu zajedno s prvom kršćanskom zajednicom, no prema predaji željela se vratiti u Jeruzalem, a Ivan i Petar su joj ispunili želju i doveli ju natrag da vidi mjesta gdje je završio ovozemaljski život njena sina. Svi apostoli su se okupili u Jeruzalemu kako bi bili s njom u njenim posljednjim trenucima. Nedostajali su samo Jakov Stariji koji je već umro mučeničkom smrću i Toma koji je bio u Indiji.
Prema predaji crkvenih otaca iz 2. stoljeća kada se sveti Toma vratio iz Indije želio je vidjeti tijelo Blažene Djevice, kojeg su položili u grob, no grob je bio prazan. Točan dan završetka Marijinog života na zemlji nije nam poznat, kao niti način na koji je umrla. Perma svecima ovaj život je napustila otišavši na nebo u ljubavi. Na Istoku se ovaj blagdana slavi kao Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti.
Gotovo da nema mjesta u Hrvatskoj koje nema neku svoju posebnu priču vezanu uz Gospu. Hrvatski puk je s njom oduvijek bio posebno povezan s Gospom, nazivajući ju Kraljicom Hrvata, podižući joj brojna svetišta kao zahvalu za njeno neumorno bdijenje nad sudbinom svoje vjerne djece.
Od Ilače na istoku, Sinja na jugu, Trsata na zapadu i Marije Bistrice na sjeveru, Majka Božja nas spaja, uvijek ponovno okuplja i ujedinjuje. Njoj uvijek idemo u sigurno majčinsko krilo, koje će nam obrisati suze i dati utjehu, koje će nam znati pokazati put i voditi nas.
Neka njen zagovor uvijek čuva naš narod, našu vjeru i domovinu. „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar“.