Korizma je izazovno vrijeme, nekima malo izazovnije nego inače.
Zapravo uopće nije iznenađujuće da se u ionako duboko podijeljenom hrvatskom društvu usred korizme otvorio novi front borbe zdravog razuma i poremećene svijesti. Ovog puta smo se malo odmaknuli od teme borbe za prava žena i u središte javnosti postavljena je pedofilija ili kako ju neki vide – umjetnost.
Svakako uz omiljenu temu borkinja za prava žena treba reći kako smo prošlog tjedna svjedočili briljantnoj izjavi Rade Borić: „Nasilje nad ženama čine muškarci bez obzira kojeg su spola“. Na ovo razuman čovjek nema što puno reći. Dakle čak i slučaju ako vas šikanira nadređena kolegica na poslu nju bi trebalo proglasiti muškarcem jer inače nemoguće je da ste doživjeli bilo kakvu vrstu nasilja.
Rada nije javno osudila muškarca Marokanca koji je pretukao našu policajku. Nisu to učinile ni ostale ženske udruge u Hrvatskoj koje marširaju po noći i bore se za ženska prava. Da je neki Hercegovac tako istukao policajku prosvjedovale bi na Markovom trgu i tražile zabranu glasanja na izborima za hrvatsku dijasporu. Ovako hrvatska policajka nije vrijedna borbe ni zaštite. Možda bi ju zaštitili da se izjasnila kao neko slovo duginih boja.
Rada očito duboko mrzi muškarce, je li razlog taj što nije našla idealnog ili traume iz djetinjstva teško je reći, no Rada očito nema problem s time da „lajka“ one muškarce čiji postupci doslovno znače traumu za veliku većinu normalnih žena, ali i muškaraca. Rada na društvenim mrežama „lajka“ muškarca koji smatra da je pedofilija normalna stvar urođena sisavcima.
Naime prošlog tjedna teško ste mogli zaobići vijest kako je na pjesničkoj smotri „Goranovo proljeće“ glavna nagrada otišla u ruke pjesnika Milka Valenta koji u svojim djelima otvoreno govori o pedofiliji. Pjesnik je to koji je napisao pjesmu o silovanju djevojčice. Koji smatra da je pedofilija prirodna seksualna orijentacija. On može smatrati što god hoće, može sam sebe smatrati i umjetnikom, no pitanje je kakvim ga smatra društvo, a prije svega žiri koji mu je dodijelio nagradu. Nije on prvi autor kojemu umjetnički izričaj sadrži gnjusno seksualno nasilje nad djecom, neki su bili i dio školske lektire. Ti i takvi autori uopće nisu važni, bit problema je u onima koji u takvim radovima vide samo umjetnost dostojnu nagrade i popisa školske lektire, a ne potrebu podizanja kaznene prijave.
Nakon uručenja nagrade javnost je s pravom izrazila zgražanje nad ovakvim odabirom laureata, a stručni žiri naknadno je povukao nagradu. Isti taj žiri koji si je dao truda proširenim rečenicama hvaliti pjesnika i opisivati njegovo djelo kao “radikalnu slobodu tematiziranja seksualnosti i erotike”, nagradu je povukao, no ne zato jer ne vjeruju u svoj prvobitni izbor, već zato što je javnost, Bogu hvala, zgrožena njihovim izborom.
Dok su neki iz Goranovog proljeća pokušali PR odmak od stajališta čovjeka kojemu su dodijelili nagradu, jedna članica žirija cijeli tjedan se odlučila svađati s ljudima na društvenim mrežama i svisoka im objašnjavati kako oni jednostavno ne razumiju umjetnost. Bogu hvala što još uvijek većina ljudi u Hrvatskoj ne razumije pedofiliju kao umjetnost već kao poremećenost. Njoj kao nekom tko to ne vidi u svojim umišljenim akademskim visinama to može biti samo na sramotu, kao i Miljenku Jergoviću koji je naravno stao u javnu obranu članice žirija i jednostavno utvrdio kako mišljenja onih koji misle suprotno od žirija – nisu relevantna.
Dakle, ako se pita žiri, Jergovića i sve ostale napredne pripadnike „umjetničke“ scene koji su stali u obranu žirija, mišljenja drugačija od ovih njima jednostavno nisu uopće važna, to su mišljenja zatucanih ljudi koji uzvišenu umjetnost ne razumiju. Nije slučajno kako se poklopilo da većina „lijevog“ javnog mijenja u ovom slučaju brani takvu umjetnost, dok ju većina „desnog“ osuđuje. Sukob dvoje dijametralno suprotne krajnosti u svim porama društva odavno se odvija i na kulturnoj sceni, samo se uvijek umata u celofan umjetnosti i različitosti. Sve ovo u Hrvatskoj je moguće prije svega zato što netko godinama financira ovakvu vrstu „umjetnosti“ i „kulture“. HRT je temu dodjele nagrade ovom pjesniku obradio u emisiji Otvoreno, čak ju je i reprizirao, a sadržaj emisije najavio je kao „sočnu“ temu. Blago svim neukima koji ovdje vide problem za razliku od akademskih građana koji ga ne vide.
Dok je veličanje silovanja djevojčice čak i najmanje zainteresiranim ljudima u Hrvatskoj na prvu gnjusno i osuđujuće, mnogi „kulturni“ projekti koje razne „umjetničke“ udruge slave i promiču godinama se provlače kao „sloboda izražavanje“, poput „Spolnoćke“ koja se izruguje s kršćanskom misom polnoćkom. Posebne novce ministarstva kulture možete dobiti i ako na bilo koji način izrugujete Hrvatsku, jer je to isto jedan način „umjetničkog izražavanja“, poput vađenja hrvatske zastave iz nečije vagine, financiranja dokumentaraca poput „Mirotovorca“ koji lažno prikazuju svježu hrvatsku povijest i slično. Stvari koje su totalno poremećene netko je krenuo veličati, a dio umjetničke scene kojemu takav način izražavanje umjetnosti nije prvi odabir jednostavno je ostao bez financijskih sredstava i gotovo pa nevidljiv.
Nisu to samo nagrade u području umjetnosti, imamo nagrade za osobu godine grada Zagreba koje redovno pripadaju osobama koje se ne ističu humanošću već npr. osobom godine biva proglašena jedna Mirela Čavajda koju titulu osobe godine zasluži „humanim“ ubojstvom svog nerođenog djeteta.
Cijeli dio našeg društva koji se ne slaže s forsiranjem izopačenosti i poremećenosti kao kulture postao je nevidljiv. Ne zato jer ne postoji, već zato što nije u medijima. A nije u medijima jer medije drže ljudi kojima je temelj djelovanja sve što je protuprirodno, protuhrvatsko i protukršćansko. Pa se putem medija sve izopačeno predstavlja kao moderno, napredno i poželjno.
Pedofilija je već nekoliko puta postavljena kao dio nečega što postaje javna rasprava, njeni zagovornici pokušavaju nametnuti pitanje pedofilije kao nešto što je pitanje umjetnosti, slobode i načina izražavanja, a ne nešto što je pitanje kaznenog progona. Kampanja traje već duže, imali smo također gnjusan slučaj „karti seksalica“ prilikom uvođenja „sveobuhvatnog zdravstvenog odgoja“ u zagrebačkim školama, koje sadržavaju eksplicitna seksualna pitanja koja bi odrasli trebali postavljati djeci kako bi ih „zdravstveno obrazovali“.
Granice zdravog razuma svjesno se pokušavaju uništiti, izopačenosti svake vrste malo pomalo postaju nešto „novo normalno“ na što se treba naviknuti, a ako se ne prilagodite jednostavno trenutnim vladarima medijskog prostora koji oblikuje hrvatsku stvarnost postat ćete – nevidljivi.
Nakon pjesnika za očekivati je nekakvu izložbu fotografija koja će prikazati zlostavljanje djece, a naći će se neki žiri koji će tvrditi kako posjedovanje dječje pornografije nije zločin već umjetnički prikaz. Za očekivati je i još puno gadosti koje se samo umnažaju jer dobri ljudi šute i misle da je borba za normalno društvo u kojem odrastaju i njihova djeca – tuđa briga.
Ne zaboravite da poremećenosti u svakodnevni život ne ulaze slučajno. Ništa što se nameće u javnom prostoru nije slučajno. Nije taj „zdravstvenog“ odgoj s izopačenim „kartama seksalicama“ rezultat djelovanja jedne osobe. To je rezultat dugogodišnjeg djelovanja udruga takvih uvjerenja koje se financiraju javnim sredstvima. Ako govorimo o Zagrebu financira ih grad Zagreb kojemu je na čelu „Možemo“, koji osim ovakvih vrijednosti promoviraju u ideju da je domovinski rat mit što stoji u programskim dokumentima stranke Ivane Kekin.
Dakle zašto bi vas trebala zanimati dodjela tamo neke pjesničke nagrade? Zato što ti isti ljudi koji ju dodjeljuju uvjerenjima pripadaju političkom spektru društva koje podržava lijevi svjetonazor, prije svega Možemo, koji se u koaliciji s SDP-om priprema za dvije godine preuzeti vlast u Hrvatskoj.
Kada kulturu tada i službeno preuzmu oni koji biraju ovakve pobjednike zasigurno neće u školama provoditi tuđi svjetonazor već samo svoj, jer njima tuđi nije relevantan. Tada će biti kasno za neslaganje s izborom školske lektire, za iščuđavanja kako se zdravstveni odgoj može događati i izvan Zagreba i slično. Kada ti isti ljudi budu djecu učili da je Domovinski rat mit, pedofilija ogranak umjetnosti, da je prihvatljivo djetetu od 12 godina dopustiti da vlastitom odlukom promijeni spol ali zato ne smije koristiti društvene mreže jer je to za njega opasno…da ne nabrajam dalje, bit će kasno. A mnoge možda ni tada neće biti briga.
Nažalost nalazimo se u povijesnom trenutku u kojem ne biramo između pjesme o „voćki poslije kiše“ i nekoj drugoj koja opisuje prirodu u proljeće, već u trenutku u kojem na svakom koraku imamo izbor između doslovnog zla i istine koja je postala toliko nepoželjna da ju se pokušava učiniti nevidljivom.
Gdje je granica između umjetnosti i poremećenosti? Oduvijek je bila tanka. Oduvijek je bilo onih koji su nosili epitete „osebujnih“. No oduvijek je postojao i onaj društveni korektiv koji je znao „osebujne“ smjestiti tamo gdje im je mjesto, a ne dodjeljivati im nagrade i puniti im džepove iz državnog proračuna.
Usput rečeno druga pobjednica „Goranovog proljeća“ je trans aktivistica. Dok je većina sada bacila oko na ovog starog pjesnika gnjusnog izričaja mlade snage diljem Hrvatske organiziraju različita predavanje namijenjena mladima kojima je „seksologija“ u središtu. Jedno od njih naravno i Filozofski fakultet u Zagrebu, nezaobilazna stanica svakog budućeg umjetnika i aktivista.
Ako i dalje mislite da ne razumijete umjetnost možda nije problem u vama, možda je problem u onima koji su si uzeli za pravo mišljenja velike većine hrvatskih građana držati nerelevantnima. Ministrice kulture zar nemate pametnijeg načina za potrošiti novce poreznih obveznika već ih trošite na financiranja ovakvih umjetnosti? Možda ne razumijem umjetnost, ali pedofilija, „spolnoćke“ i seksualizacija djece nemaju veze s umjetnosti već s čistim zlom kojemu je cilj uništiti našu djecu. Ministrice što je vama cilj, gdje vi vodite hrvatsku kulturu?
Pokušavam svoju djecu odgojiti da budu prije svega dobri ljudi i ne želim niti imam vremena strepiti nad svakom pjesmicom i lektirom koju poturite u obrazovni sadržaj. Nemam vremena ispravljati svaku krivu lekciju iz povijesti, umjetnosti, ne znam čega sve ne. Ljudi vam vjeruju da radite za dobro većine društva. Vaša odgovornost je i obveza. Očito nekome ne smeta što tako vodite ministarstvo kulture, no možda vašoj savjesti zasmeta. I još nekim savjestima. Jednog dana. Nadajmo se. Veliki tjedan je savršeno vrijeme za ispitati savjest i pogledati samog sebe u oči.