PIŠE: Ivica Aničić
Prohladna jesen već je dobrano gazila prema zimi. Ronica je zatvorio Veteran, a Stoja i ja s rukama u džepovima kroz noć smo se sa svojom vječnom pričom zaputili kući. Pričali smo kako bi trebali nešto napraviti za 20 godina od ulaska u prvu ligu. Te 1982. godine suparničke ekipe s tribina širom tadašnje države pobliže su nas upoznale pa je red bio da to obilježimo.
– A šta ćemo za Bartola?, putem me je upitao.
– Ne znam, jel’ imaš kakvu ideju? Jesi siguran uopće da odlazi na kraju sezone?
– A ne mogu biti siguran, tako se priča, al’ ako je tko nakon dugo vremena zaslužio neku poruku, zahvalu zbog igre i zalaganja, a i zbog ponašanja, onda je to ove sezone on. Mislio sam možda da njegovu fotografiju na dva štapa isfuramo. To bi trebalo biti jednostavno.
Nije bilo baš jednostavno. Za navedenu 20-godišnjicu na terasi „Brazila“, lokala između Kolodvora i Nazorovog bloka od stiropora smo rutinski izrezali slova Ultras i godine 1982. i 2002. Zbog Bartola smo sljedećih dana u nekoliko navrata morali ići kod Kneza u Foto Smart. Kod fotografa Panića iz Vinkovačkog lista pronašli smo zadovoljavajuću njegovu fotku.
Nije tada bilo Vibera i Whatsappa. Prije bi naišao na vuka na korzu nego na nekog s mailom.
Sve se radilo pješaka, ručno i sporo, ali s dušom. Onda su krenule muke s Knezom i njegovim neizostavnim gunđanjem. Morao je loptu na slici primaknuti bliže Bartolu, pa u njegovoj podlozi staviti još i CV. Najteže je bilo uvećati sliku, voditi računa da se Bartol jasno vidi. Na kraju se slika morala razviti u dijelovima da bi je potom slagali i lijepili. Crvena dimna i malo, ali dovoljno velika jednostavna poruka „Hvala“ koju sam jedva iscijedio iz skoro praznog crnog spreja, upotpunila je ovu dodatnu sliku s tribine za našeg napadača.
Stoja, leđima okrenut terenu, nadgledao je improviziranu papirnatu zastavu raširenu na dva štapa pazeći pritom da ona izdrži čitava među Ultrasima na Istoku.
Ja sam sa svojim fotoaparatom tu našu navijačku priču uslikao za vječnost. Ostali su navijali. Kišni oblaci koji su se nadvili nad nama nisu nas mogli otjerati s Istoka. Kad su baklje obasjale poruku od stiropora „1982-Ultras-2002“ slika je ispala moćna. Baš kao i ona za našeg Bartola. Ta utakmica sa Zadrom je završila 1-1. U zadnjem kolu u Osijeku odlučivali smo o svom ostanku u prvoj ligi.
U Osijeku smo napunili gostujuću tribinu. Stoja je od utakmice sa Zadrom sačuvao slova od stiropora i iskoristio ih za utakmicu u Gradskom vrtu. Vidjevši kako ćemo napuniti par autobusa pred sam polazak sam otrčao u „Namu“, današnji shoping centar VSC i kupio 200-njak svjetlo plavih balona. Koreografijom, bakljadom i navijanjem odnijeli smo pobjedu na tribini.
Na terenu je završilo 0-0, no bio je to gostujući bod ravan pobjedi. Bod s kojim smo ostali u prvoligaškom društvu. Po završetku utakmice igrači su nas s terena vidno sretni pozdravljali, a ja sam želeći s njima proslaviti ostanak u ligi u svom veselju između redara uskočio među njih. Vidjelo se da im je na kraju teške sezone pao kamen sa srca. Bartol je bio među najsretnijima. Zagrlili smo se. Iz sveg glasa vrištali. Ni danas se ne sjećam da nas je u toj euforiji u kojoj su emocije frcale na najjače zauvijek fotografijom ovjekovječio Panić. Slika za vječnost navijača i jednog od najboljih nebeskoplavih nogometaša od kako je HNL-a.
Uživao sam gledajući mu driblinge. Od sreće urlao na njegove golove. Skupa smo slavili zajedničke pobjede.
Poslije utakmice, u gradu bi se proveselio sa svojim suigračima Maroslavcem, Čuturom, Tunom, Lujom, Cigom, Juretom… Bili su mlada i opasna ekipa na terenu i na šanku. Taj omaleni vječito nasmiješeni Bosanac svojom igrom i dobrotom sve nas je u gradu pridobio. Imali smo Stoja i ja s njim i ozbiljnih razgovara no tada nitko od nas nije shvaćao koliko je nogomet više od same igre na terenu. Oženivši Silviju, Bartol je zauvijek ostao naš.
Na sprovodu sam slušao svećenika kako prepričava posljednje dane izmorenog i bolesnog Bartola. Opisuje njegovu patnju i bol. Razmišljam odakle mu ta nedokučiva snaga da se za života oprosti od svojih najmilijih. Da se suoči sa svojim putem za kojeg nikog ne okrivljuje, već u njemu pronalazi nadu i vjeru. Zauvijek ću ga pamtit po osmjehu, prepoznatljivom brzom trku uz aut liniju na zelenom travnjaku, pokazanoj hrabrosti i po izjavi koja će uči u vinkovačke škole.
U jednom zagrebačkom podcastu, znajući da je igrao za oba kluba, voditelj mu je
postavio jednostavno pitanje:
– Hajduk ili Dinamo?
– Samo Cibalia, odlučno je odgovorio naš Bartol i osvojio nas za sva vremena.