Rale
Sa zadnjim sučevim zviždukom na sredini igrališta počeli bi se pozdravljati sa suparničkim igračima. Rale bi svoj od znoja mokar dres u sekundi skinuo i prebacio preko jednog ramena. Laganim hodom preko terena je išao prema našoj klupi za pričuvne igrače gdje bi brže bolje pokupio upaljač i otvorenu kutiju Marlbora. U sekundi je uvježbano zapalio cigaretu. Već s prvim dimom, onako gol do pasa s cigaretom između dva prsta započeo bi sa svojim provalama koje bi nas nasmijavale. Krenuo bi s osvrtom na upravo odigranu utakmice i vrlo brzo se prebacio na svoje standardne viceve.
S loptom je bio prodoran i brz. Imao je jak šut pa je često svojim udarcima probijao golmane. Igrao je čvrstu obranu, odlično čitao igru i s njegovom tehnikom bio je jedan od najvećih vinkovačkih haklera. Rale je bio poseban.
Karla
Karla je bio klasični dribler. Prgav, pričljiv, ali karizmatičan i vraški dobar dribler. Suce niti u jednom sportu ne može očima vidjeti. Obrambene igrače zbog uglavnom njihove tehničke ograničenosti nije osobito respektirao. Rijetko duhovit šarmer svoje fore bi kao na traci izbacivao smireno dok bi se mi oko njega valjali od smijeha. Njegove usporedbe bile su i uvredljive i smiješne.
Igrao je za desetku.
Nije se volio zagrijavati.
Predriblane igrače slagao bi jednog za drugim. Svojim driblinzima neumorno bi ih slao u jednu pa u drugu stranu. Ponekad, već predriblanog suparnika samo da bi ga još više obezvrijedio bi nepotrebno okrenuo još jednom. Čak i po cijenu izgubljene lopte. Pred golom u izglednoj situaciji kad bi svi šutirali, Karla bi samouvjereno preklopio loptu i golmana bacio u prazno nakon čega bi ju lagano poslao u prazan gol. Pogodak ne bi pretjerano slavio. Samo bi lagano trčkarajući sa smiješkom i u laktu savijenim rukama ispred sebe krenuo prema svojoj polovici terena.
Zbog odluka sudaca lako je gubio živce pa bi iz sebe izbacivao takvu mješavinu psovki i uvreda koje nigdje nisi mogao čuti. Kad pomisliš da si čuo sve moguće uvrede koje postoje, Karla bi u tom svom trenu ljutnje i inspiracije izmislio novu. „Govno iz nosa“ tek je jedna od njegovih originalnih umotvorina izgovorenih prije gotovo tridesetak godina u mnoštvu uvreda koje su kasnije zaživjele na ulici.
Znajući svoju kvalitetu teško se mirio s porazom. Jednom je doslovno završenu izgubljenu utakmicu okrenuo u pobjedu svoje momčadi. Bili su izraziti favoriti ne samo u toj utakmici već za osvajanje čitavog turnira. Tu večer lopta im nije htjela u gol. Teško su se ispromašivali. Kad je sudac odsvirao kraj, Karla i prepoznatljivi im voditelj ekipe Manjo svojom su uvjerljivom pričom uvjerili i organizatora i suparnika da je šteta za turnir da oni ne idu dalje jer igraju najbolje, najljepše, da ljudi zbog njih dolaze, a da će oni, ti balvani od suparnika otjerati publiku. Tako je Karlina ekipa prošla dalje, a pobjednička uvjerena da da je tako najbolje za sve, završila svoj put na turniru. Karla je bio čudo.
Pavo
Pavo je bio profinjeni hakler. Lagan, sitnije građe. Nisu mu odgovarali čvršći i grublji igraći. Volio je igru koju je tražio i nikad je se nije bojao. Došao bi do svoga golmana i tražio loptu, primio bi ju i pred prvim protivničkim igračem bi zastao i umirio ju. Na prstima bi iza nje sitno, strpljivo počeo skakutati fokusiran na noge svoga protivnika. Natjerao bi ga da pokaže svoju ranjiviju stranu u koju bi onda slijedio njegov munjeviti izbačaj s loptom. Jednako je bio uspješan s obje noge i jednako dobro bi te mogao okrenuti na lijevu ili na desnu stranu. Zato ga je bilo gotovo nemoguće zaustaviti. S loptom skoro priljubljenom uz nogu je vladao kao s čarobnim štapićem. Nikad ju nije silio. On ju je mazio. Rijetko je nabijao duge lopte. Uvijek je to bilo s idejom, uvijek bi je do svoga suigrača pokušao progurati između noga protivničkih nogometaša.
Igrao je poput leptira, lepršavo. Pavo je bio čarobnjak.
Slave
Slave je bio sličniji Raletu, možda za nijansu kompletniji igrač od svih njih jer je više doprinosio obrani. Igrali su je i Karla i Pavo, al’ Slave ju je držao. Bio je čvršći od Karle i kud i kamo krhkoga Pave.
Pokretao je napad svoje momčadi. Svojom upornošću i neumornim treniranjem postigao je vrhunac u tehnici. Visok, mišićav, atletske građe uvijek je bio spreman kao puška. Plavkaste svilene kose cure su ga upijale. Uobičajeno bi nakon dva, tri sata nogometa na Lokosima otišao još otrčati do Sopota i natrag.
Osjećao je igru i svojim dugim nogama u obrani čak kad bi se prema njemu sjurila i po trojica protivničkih igrača, uspijevao bi im oduzeti loptu. U pravom trenutku bi im presjekao dodavanje i s oduzetom loptom krenuo u kontra napad. Zarolao bi jednog pa uskoro i drugog protivničkog igrača i u trenu bi se svojim krupnim trkom našao pred protivničkim golom. Tu bi nesebično nekog od svojih igrača dovodio u stopostotnu šansu za gol. Slave je bio srce i duša momčadi.
Poker ovih malonogometnih virtuoza na terenu bi uvijek preuzimala odgovornost. Bili su prave vođe svojih momčadi i zato su bili tako dobri. Uživanje ih je bilo gledati. Ako se ne bi okupili u dream teamu, kumovi Pavo i Karla bili bi u jednoj, Rale u nekoj drugoj, a Slave je najradije sastavljao svoju momčad.
Manjo je kroz sela gazio svoj crni Audi s opasnih 90 km/h. Jurili su iako ovoga puta nakon odigrane utakmice nisu nigdje žurili, Tu večer nisu morali jurcati s turnira na turnir. Jednostavno je volio nagaziti po gasu. Na prometne kazne zabezeknutim policajcima nikad nije imao prigovor, no znam da bi oni ispisali mu ili oprostili kaznu uvijek ostali zbunjeni nakon susreta s njim.
– Pedeset ti je ograničenje, pazi malo.
– Šta se sekiraš – jedva čujno je odgovorio.
– Koliki je bio račun na kraju? – zanimalo je Karlu.
– 1800 kuna – smirenim tonom rekao je Manjo dok je kazaljka na satu u autu na izlasku iz sela počela rasti prema 100 km/h.
– Jebote led, dosta je! – iznenađeno je izustio Pavo.
– Bome momački – kratko se nadovezao Rale. prikrivajući cigaretu ispod sjedala i gurajući rukom dim kroz dva prsta otvoren prozor.
– A šta bi vi, deset nas je, jeli smo, pili, neki su uzeli cigare, počastili smo cugom i one nesretnike od protivnika – nadovezao se Karla.
– Al’ dao sam mu 500 kuna – prekinuo je raspravu Manjo naginjući glavu u jednu stranu i nastavio:
– Dosta mu je to. Rekao sam mu da ćemo mu doći i nagodinu. Nije mu sjelo na prvu, al’ šta će. Bolje mu je uzet 500 kuna nego da mu kažem da ću mu sutra riješiti sve preko firme pa ništa ne platiti – hladno i još smirenije nego maloprije je pojasnio izazvavši smijeh i odobravanje ekipe u autu.
Poviši i ispijeni Manjo, vlasnik staklarske radnje s nešto malo dužom crnjomastom kosom najčešće je okupljao najbolje vinkovačke malonogometaše pred kojom su protivnici drhtali. Smiren, opušten i hladan kao ljetni gemišt u crnom kožnom sakou, farmericama i crnim plitkim cipelama u špic rijetko bi pokazivao znakove nervoze. Vozikao bi ih po jakim turnirima po Hrvatskoj i Bosni koji su imali poveće novčane nagrade. I kad je bio pri novcima i kad bi ih nedostajalo spretno i s lakoćom je rješavao ne male troškove goriva, jela i pića, ponekad i spavanja za cijelu ekspediciju. Nikad im nije ništa falilo. Kako je sve to uspijevao posebna je priča. Galantan, tih i uvjerljiv nešto bi platio, nešto ne bi. Svi bi vidjeli kako se s vlasnicima restorana ili hotela najsrdačnije pozdravlja i svi bi poslije saznali kako tu nikom ništa nije jasno osim opuštenom Manji.
Bezbroj puta smo igrali na Lokosima. Slave bi me uvijek birao u ekipi jer je volio igrače poput mene koji puno trče i igraju dobro obranu. Igrali smo i neke turnire i osvajali ih. Iako su ga godine i zdravlje nagrizli i dalje ponekad sa svojom lijepom i krhkom životnom suputnicom redovno trči ili šeta cestom od Lapovaca do Sopota. Zadnje vrijeme, svaki puta kad ga ugledam, iskreno me obraduje. Uvijek si dobacimo pozdrav. Podignuo bi ruku u zrak i u trku bez da me gleda promuklo dodao – šta ima?
S Karlom, Pavom i Raletom sam dosta godina igrao u veteranskoj konkurenciji u kojoj smo petnaestak godina po ljetnim i zimskim turnirima dominirali. Izmoreni i sretni nakon utakmice bi ostajali na piću i smijali se Karlinim i Raletovim forama. Prisjećali silnih utakmica na Lokosima i Gimbulji.
Tih ’80-ih i ’90-ih godina jako je puno nogometaša svojim igrama oduševljavalo mnogobrojnu publiku na Lokosima, nadaleko poznatom kultnom igralištu koje se nalazilo iza današnje knjižnice. Širom otvorenih očiju gledao sam Šujo, Peru Subotića, Zokija Tomića, Pipea, Tomu Karaulu, Hrgu, Stajića… Ipak, Slave, Pavo, Karla i Rale poker su haklera koji su publiku najviše podizali na noge. Osvojili najviše turnira, titula i nagrada.
Neizmjerno mi je drago što sam s njima igrao nogomet. Što su mi prijatelji. Što svaki puta kad se vidimo zastanemo i popričamo. Što se u ovim ozbiljnim godinama, zbog nogometa s razorenim koljenima i bolovima u leđima i dalje smijemo Raletovim i Karlinim forama.
